Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegova, te ih povede na goru visoku, u osamu, i preobrazi se pred njima. I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost. I gle: ukazaše im se Mojsije i Ilija te razgovarahu s njime. A Petar prihvati i reče Isusu: “Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Ako hoćeš, načinit ću ovdje tri sjenice, tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.”
Dok je on još govorio, gle, svijetao ih oblak zasjeni, a glas iz oblaka govoraše: “Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!” Čuvši glas, učenici padoše licem na zemlju i silno se prestrašiše. Pristupi k njima Isus, dotakne ih i reče: “Ustanite, ne bojte se!” Podigoše oči, ali ne vidješe nikoga doli Isusa sama.
Dok su silazili s gore, zapovjedi im Isus: »Nikomu ne kazujte viđenje dok Sin Čovječji od mrtvih ne uskrsne” (Mt 17,1-9).
___________
Apostol Pavao je napisao: „Krist Isus: trajni lik Božji…sam sebe ‘oplijeni’ uzevši lik sluge, … obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe…“
Isus je uzeo «lik sluge» da bi služio, a ne da drugi njemu služe. On se je ponizio, bio je poslušan svojem nebeskom Ocu sve do smrti na križu. Bio je ljudima u svemu jednak osim u grijehu. On je prikrio svoju moć, svoju ljepotu, svoje veličanstvo i tako se približio čovjeku da bi mu mogao služiti i na kraju mu omogućiti spasenje.
Isus je prikrio svoje slavno lice – čovjek prikriva svoj nečastan obraz. Čovjek od sebe čini veličinu, a u zbilji je prava malenkost. Namještenom vanjštinom stvara lažnu sliku svoje nutrine. Oponaša istinoljubivca, a lažac je; glumi uslužnost jer je sebičan i tako želi postići neku korist za sebe. I smiješi se, tobože ljubazno, drugomu ne bi li stekao njegovu naklonost. Vanjski mu je izgled uglađen, dotjeran i elegantan da bi tom namještenošću prikrio neurednu nutrinu. I gladovat će, ustreba li, da bi se mogao bogato odjenuti ne bi li i tako učinio dojmljivu sliku o sebi.
Ali čovjekovo lice, ako se namjerno ne iznakazi, odrazuje njegovu dušu: na njegovu licu čitamo kakav je to čovjek, na licu su ispisane njegove značajke – vrline i mane.
Isusovo lice bilo je slika njega kao čovjeka: čovjeka blaga, ali i odlučna; smirena, ali i osjetljiva; čovjekoljubiva, spremna na pomoć, milosrdna – ali i pravedna. Ukratko: na njegovu obrazu zrcalila se slika najidealnijeg čovjeka – Sina Čovječjega. Ali na njegov licu otkrivalo se ne samo njegovo čovještvo već se je naziralo i samo njegovo Božanstvo. Pri njegovu preobraženju pred apostolima, pokazala se njegova božanska narav u punoj veličini. Preobraženjem se je pokazao nakratko u onoj slavi koju će on nakon muke, smrti i uskrsnuća imati trajno.
Današnje evanđelje nam govori o događaju Isusova preobraženja. Čuli smo: “Uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana i povede ih na goru visoku… i preobrazi se pred njima. I haljine mu postadoše sjajne, bijele veoma… I ukaza im se Ilija s Mojsijem te razgovarahu s Isusom… Iz oblaka se začu glas: ‘Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Slušajte ga!’“
Isus je znao da je njegova muka i smrt pred vratima. Time je već upoznao i svoje učenike, ali i da će muku i smrt slijediti uskrsnuće. No, njegova muka i smrt za njih je bilo nešto tako nepojmljivo i neprihvatljivo da najava uskrsnuća nije mogla pravo sjesti u njihovu razumu.
Sada kada dolaze posljednji i najteži trenutci u kojima Isus treba dokraja ispuniti volju Očevu, a učenici mu ostati vjerni, on preobraženjem pokazuje svoju božansku narav. Očev glas ga potvrđuje kao svojega Sina i od apostola zahtijeva da ga slušaju te tako slijede i ostanu mu vjerni. A dvije najviše ličnosti Staroga zavjeta, Mojsije i Ilija, predstavnici zakona i proroka, razgovaraju se s Isusom i klanjaju mu se. Tako i oni svjedoče učenicima za Isusa. Tu trojicu apostola to bi trebalo utvrditi u postojanosti da Isusa slijede i onda kada bude dokraja ponižen, prezren i od svih odbačen. To svoje iskustvo o Isusu: kad su ga gledali preobražena, kad su promatrali Mojsija i Iliju kako mu iskazuju božansku čast, te kad su doživjeli najveće moguće svjedočanstvo za njega u glasu nebeskog Oca: „Ovo je moj Sin…“ – sve to trebaju prenijeti i ostalim učenicima da i njih utvrde u vjernosti prema Isusu.
Znamo da su se, unatoč svemu tomu, apostoli u svojoj ljudskoj slabosti i grješnosti Isusu iznevjerili, i to onda kada bi mu njihova vjernost bila najveća utjeha. Znamo da se i Isusova ljudska narav toliko opirala muci i smrti da se krvavo znojio i molio nebeskog Oca da ga oslobodi toga «kaleža ako je moguće».
A što bi onda moglo biti s nama ako nas pohode velike teškoće, a mi zaboravimo na Boga i njegova dobročinstva prema nama i drugima, na njegovu prisutnost pri svakoj našoj nevolji, na njegovu svetu volju?! Ne zaboravimo: Njegova je volja naš spas.
