Čitanje svetog Evanđelja po Mateju.
I odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko dok on otpusti mnoštvo. A pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo, da se pomoli. Uvečer bijaše ondje sam. Lađa se već mnogo stadija bila otisla od kraja, šibana valovima. Bijaše protivan vjetar. O četvrtoj noćnoj straži dođe on k njima hodeći po moru. A učenici ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: „Utvara!“ I od straha kriknuše. Isus im odmah progovori: „Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!” Petar prihvati i reče: „Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!“ A on mu reče: „Dođi!“ I Petar siđe s lađe te, hodeći po vodi, pođe k Isusu. Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: „Gospodine, spasi me!“ Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: „Malovjerni, zašto si posumnjao?“ Kad uđoše u lađu, utihnu vjetar. A oni na lađi poklone mu se ničice govoreći: “Uistinu, ti si Sin Božji!“ (Mt 14,22-33).
________
Ono popodne bilo je za apostole izvanredni doživljaj. Isus je najprije redom ozdravljao bolesnike, a onda je jednim jedinim pogledom u nebo umnožio kruh i ribe, tako da su se svi najeli i još je preostalo. Možemo zamisliti, kako su se apostolima žarile oči i kako im je igralo srce. Bili su u središtu pažnje. Kruh su lomili i lomili, ribe dijelili i dijelili i što su više dijelili više su imali u rukama.
Zato je slijedeća noć bila toliko neugodnija. Ukratko, Isus im je zapovjedio, neke spreme čamac i odveslaju na drugu stranu. Bili su sami, tama ih je okruživala, a protivan vjetar burkao je more.
To je za njih bila škola. Upravo takva, kakva im je trebala. Uz Isusa se moraju vezati u prvom redu vjetrom i povjerenjem. Moraju znati da ne brine za njih samo onda, kada je uz njih, kada sja sunce i kada im sve ide za rukom, već da brine i onda, kada je noć i suprotan vjetar. Iako ne shvaćaju, ipak trebaju činiti što im kaže.
Takva je škola napose bila potrebna Petru. U vjeri će morati utvrditi svoju braću i zato se mora sam utvrditi. Zajedno s ostalim apostolima cijelu je noć veslao i borio se s valovima. Odjednom usred valova opaze prikazu. Zaviču, ali istoga časa začuju poznati i umirujući glas. Ne bojte se, ja sam!
Petra je obuzelo oduševljenje. Isus hoda po valovima! To mora biti nešto jedinstveno! Što, ako mu pođe u susret?
Isus mu dozvoli. Petar stane u vodu. Obuze ga čudnovati osjećaj: što sve može Isus!
Iznenada se počne utapljati. Ali ne zato, što se povećala oluja, nego zato, jer mu je vjera posustala. Isus ga je dobrohotno izvukao iz vode. Nije ga prekorio zbog drskosti, ali ga je opomenuo: Zašto si posumnjao?
Naš put za Isusom uglavnom ide po suhom. Ponekad treba stupiti u noći u lađu i zaploviti uzburkanim morem. To su trenuci, kada nas Isus zove, da uđemo s Njime u valove.
Nema oluje, koja bi nas povukla na dno, ako se držimo Isusa.
