Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Kad su farizeji čuli kako ušutka saduceje, okupiše se, a jedan od njih, zakonoznanac, da ga iskuša, upita: „Učitelju, koja ja zapovijed najveća u Zakonu?“ A on mu reče: „Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci” (Mt 22,34-40.).
____________
Današnje evanđelje donosi značajnu poruku o ljubavi. Jedan zakonoznanac da iskuša Isusa, postavi mu pitanje o kojem se toliko raspravlja u židovskim školama Isusova vremena: »Učitelju, koja je zapovijed najveća u Zakonu?« Isus mu reče: »Ljubi Gospodina, Boga svojega svim srcem svojim i svom dušom svojom i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj jednaka: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima ovisi sav Zakon i Proroci.«
Ljubiti Boga i ljubiti bližnjega je jezgra i sažetak Starog zavjeta. Ljubav prema bližnjemu, reći će Sv. Pavao »punina je Zakona« (Rim 13, 10).
Sveti Ivan XXIII. u svojoj enciklici Mir na zemlji ističe potrebu ponovno vrednovati temeljne vrijednosti ljudskog društva, četiri stupa na kojima ono počiva: istina, pravda, ljubav i sloboda.
Kršćanska ljubav je otajstvo i upućuje na otajstvo. To je ljubiti kao Isus Krist, trpjeti s njime, u zajedništvu s njime. Postaviti se prema bližnjemu u stavu raspoloživosti, prihvaćanja, pomoći. Znači zaboraviti na sebe i posve se žrtvovati za druge, kao što je Isus nas ljubio i žrtvovao se za nas. Prolaziti zemljom kao što je Isus prolazio »čineći dobro« (Dj 10, 38).
Ljubav je jača od mržnje jer ima korijen u Bogu koji je Ljubav, koja nam se očitovala u Isusu Kristu. Ljubav je samo jedna, kao što je Bog samo jedan. Pohvale ljubavi uvijek su nedostatne. Riječi nestaju, odviše su slabe da izraze snagu ljubavi, glas odviše stoniran. Ljubav je darivanje i priznavanje, otvaranje srca svima. Ne zaustavlja se na osjećajima, već ukazuje na Istinu: pokazuje milosrđe za one koji nisu ljubljeni, poštovanja i raspoloživost za sve koji su potrebni Kristove, Božje ljubavi, za one koje susrećemo izgladnjele u pustom kraju, izranjene i polumrtve na cestama i putovima, umorne i opterećene na rubovima društva.
Ljubav je rizik: iskazati ljubav i ne biti prihvaćen, pohvaljen, priznat, katkad i ocrnjen, napadnut, izrugivan zbog ljubavi. Ali ljubav ne pozna pesimizam. Radosno kreće dalje kao i Krist Gospodin, liječiti i pomagati, spašavati i usrećivati sve – kao i Isus.
Stare civilizacije, gotovo sve, ne grade društvo na ljubavi. Stvorile su velika i zamašna djela kojima se i mi danas divimo, ali jedno im je nedostajalo: ljubav prema onima koji su na svojim ramenima ponijeli ta zdanja i građevine.
Humanizam razvija umjetnost, znanost, pravo – moderno društvo, ali malo govori o kršćanskoj ljubavi. Jednako i naše vrijeme, u kojemu tehnika ostvaruje svoja čuda, ali ratovi, logori, deportacije, genocid, bijeda, siromaštvo i bolesti na svim stranama svijeta, kazuju da današnjoj civilizaciji manjka civilizacija ljubavi. Siromasima se propovijeda mržnja, borba klasa i tako se od njih stvara najveće bijednike i siromahe, jer najveće bogatstvo je ljubav.
Kršćanska ljubav ostaje otajstvo, čudo, uzvišeni i nezaslužen dar koji treba prihvatiti i pokazati se dostojnim toga dara. Srce života jest ljubav, otajstvo nad otajstvima, čudo nad čudesima. Ali samo agape-kršćanska ljubav, otajstvo Boga ljubavi koja nam se u Isusu Kristu objavljuje.
Ljubav pripada iskustvu koje najviše žele svi ljudi. I za ljudsku ljubav: majčinsku, zaručničku, sinovsku, može svatko reći: »U meni je, ali nije od mene«. To je projekcija Apsolutnoga, neizmjernog, najvišeg, Boga.
Može se čovjek prilagoditi na drugu klimu, na skromniju hranu i stanovanje, na siromaštvo pa i na bijedu. Ali ako nema ljubavi, ostaju duboke rane u njegovu biću, vene u dnu svoga bića. Jeste li osjetili ljudsku bol iz usta djeteta, koje kaže: Mene nitko ne voli!
Kršćanska ljubav-agape, koju ne pozna grčki jezik i grčka misao, stvara »novo srce«, stvara blizinu Boga u Kristu. I kad je govor o ljubavi prema bližnjemu, sv. Pavao u hvalospjevu ljubavi (1 Kor gl. 13), vidi tu snagu Duha Svetoga, koja ljudsku ljubav obnavlja i preobražava po milosti.
Sveti Ivan Pavao II. u svojim katehezama (6. veljače 1985.) kaže: »Ljubav je sila koja izgrađuje svaki pozitivni hod za čovječanstvo. Budućnost ne donosi nade od nasilja, mržnje, navale individualnih ili kolektivnih egoizama. Lišen ljubavi, čovjek postaje žrtva spiralne zamke, koja sužuje sve više obzorje bratstva, dok naprotiv sili svakog čovjeka da čini od sebe, od svoga ja i svoje naslade jedini kriterij suda.«
Sebeljublje, hedonizam, težnja za posjedovanjem, iskrivljuju ljubav, osiromašuju čovjeka, posebno danas mlade.
