Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme reče Isus svojim učenicima: “Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje. I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi zdesna, a jarce slijeva. Tada će kralj reći onima sebi zdesna: ‘Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.’
Tada će mu pravednici odgovoriti: ‘Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi? A kralj će im odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’
Zatim će reći i onima slijeva: ‘Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim! Jer ogladnjeh i n dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me!’
Tad će mu i oni odgovoriti: ‘Gospodine, a kada te to vidjesmo gladna, ili žedna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne poslužismo te?’ Tada će im on odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.’ I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni” (Mt 25,31-46).
__________
Zadnja nedjelja crkvene godine, blagdan je Krista, Kralja svega stvorenja. Evanđelje nam donosi proročki opis Posljednjeg suda. Sin čovječji dolazi u slavi, i svi anđeli s njime. Sjest će na prijestolje slave svoje. I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će jedne od drugih rastaviti, kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Postavit će ovce zdesna, a jarce slijeva. I izreći će presudu. Oni zdesna – blagoslovljeni – primaju u baštinu Kraljevstvo, oni slijeva – prokleti – otići će u oganj vječni.
Sin čovječji dolazi kao Kralj kraljeva, Pastir i Sudac, kao Jahve, da izrekne pravorijek svakom čovjeku. Prizor je opisan snažnom dramatičnošću, stilski i ritmički dotjeran. Što nas iznenađuje: nema ni sudaca ni porote, ni tužitelja ni branitelja, ni priziva na neko više sudište. Krist samo izriče presudu koju je svojim činima pojedinac već dosudio sam sebi.
Što nas još u ovom opisu čudi jest naglasak na djela ljubavi i što se i Isus poistovjećuje s patnicima koji su potrebni naše pažnje, ljubavi, nježnosti, kao što su gladni, žedni, goli, bolesni, stranci, utamničenici. I blagoslovljeni i prokleti pitaju se u čudu: kada su to vidjeli Isusa gladna i žedna, gola, bolesna, u tamnici. Presuda glasi: »Zaista kažem vam, što učiniste (odnosno “ne učiniste”) jednom od moje najmanje braće, meni (odnosno “ni meni ne”) učiniste.« U patniku, beskućniku, potrebnome susrećemo Krista i oni koji o njemu nisu nikad ništa čuli. I kršćani i nekršćani bit će suđeni po djelima ljubavi. Imamo odgovor na pitanje: kako se spašavaju nekršćani i oni koji su živjeli prije Krista.
Kršćanstvo se pojavilo kao revolucija ljubavi koja traje neprekidno do današnjeg dana i trajat će do Posljednjeg suda. Ostaje značajka kršćanstva i njegove novosti, kao nešto bitno, sržno. »Ako netko ne vrši djela milosrđa – kaže Cezarij, biskup Arlesa (+642) – može se posumnjati u valjanost njegova krštenja.« Sigurna značajka i svjedočanstvo našeg kršćanstva su djela ljubavi prema bližnjima. Tertulijan oko 200. godine piše: »Vidio si brata, vidio si Gospodina!« Sv. Ivan Krizostom (+407) veli: »Ako je prosjak i varalica, nije važno. Bog gleda na nakanu dobročinitelja, a ne na moralno svojstvo onoga koji prima.« »U siromahu Krista primaš«, kaže sv. Ambrozije (+397).
Sveta Majka Terezija rekla je za svoje sestre misionarke ljubavi: »Moje sestre provode kroz 24 sata kontemplativni, mistični život. Uvijek, naime, gledaju Krista u siromahu, starcu, patniku, bolesnom, umirućem.« To je istinsko kršćansko shvaćanje: gledati u patniku Krista, služiti i zavijati rane Kristu.
Ovaj Kristov poziv vrijedi osobito za naše vrijeme, kada milijuni umiru od gladi, milijuni radi neizlječivih bolesti guraju se na rub društva. Kršćanin, a i svaki čovjek, ne smije ostati gluh na sve to, ne suosjećati s tim jadnicima. Ta u njima Krist trpi, u njima Krista susrećemo, u njima Krista hranimo, pojimo, odijevamo, posjećujemo… Prema našem odnosu prema bližnjemu na Posljednjem sudu svaki će od nas dobiti u baštinu Kraljevstvo ili će biti osuđen u oganj vječni.
Na Novu godinu 1988. posjetila je poglavarica jedne družbe sestre Majke Terezije u Zagrebu. Shvatila je što znači ljubav Kristova. Pet mladih sestara poslužuju one koje je »najluđa noć« u godini učinila životinjama i još gorima od životinje. Ta jadna ljudska bića ne znaju gdje se nalaze: u WC-u, u kupaonici, u krevetu… Jedan povraća, drugi vrši nuždu, svi u pripitom nesvjesnom stanju. I dok se drugi odmaraju nakon ludovanja novogodišnje noći, ove mlade djevojke spašavaju čovjeka, da opet postane puni čovjek, Božja slika, koja nam je u Kristu zasjala.
Odakle im snaga da u pijancu, drogiranom, zaraženom gledaju Krista, da svoj život provode s »otpadom« društva, s onima na koje više nitko ne misli? Odakle im snaga? Iz Euharistije!
Majka Terezija je svojim sestrama naredila da prije početka posla u dragocjenim jutarnjim satima posvete sat pred Euharistijom, pred otajstvom ljubavi Boga našega, da primajući Isusa mogu živjeti iz njega i za njega, te ga prepoznati i u ljudskoj braći bijede i poroka.
»Kada te vidjesmo gladna i žedna, stranca i gola, bolesna i u tamnici?« Koliko je potrebno snage ljubavi da Krista prepoznamo u patniku? Međutim to je najvažnije u našem životu. Po tome ćemo biti suđeni i osuđeni: ako Krista ne prepoznamo u patniku osuđujemo se na vječnu muku; ako ga prepoznamo, ući ćemo u vječni život. Snagu zato pruža i nama Euharistija. Svako naše blagdansko okupljanje mora iz našeg srca istjerati bezosjećajnost, sebičnost, zatvorenost, ljutnju, mržnju, zavist prema bratu i ispuniti nam srca »istim osjećajima koje je imao Isus Krist« (Fil 2, 5), osjećajima ljubavi prema čovjeku patniku i bezutješnom.
