3. prosinca: PRVA NEDJELJA DOŠAŠĆA B

286

Čitanje svetog Evanđelja po Marku.

U ono vrijeme: Reče Isus učenicima svojim: »Pazite! Bdijte, jer ne znate kada je čas. Kao kad ono čovjek neki otputova pa ostavi svoju kuću, upravu povjeri slugama, svakome svoj posao, a vrataru zapovjedi da bdi. Bdijte dakle, jer ne znate kad će se domaćin vratiti – da li uvečer ili o ponoći, da li za prvih pijetlova ili ujutro – da vas ne bi, ako iznenada dođe, našao pozaspale.« »Što vama kažem, svima kažem: Bdijte!« (Mk 13, 33-37)

____________

Danas počinje nova crkvena ili liturgijska godina. Ona slavi cijelo otajstvo Isusa Krista, od utjelovljenja i rođenja, do uskrsnuća, uzašašća, do njegova slavnog dolaska u slavi. Nije to samo spomen nekog povijesnog događaja, niti psihološko uživljavanje u taj događaj, već posadašnjenje i uprisutnjenje spasenjskog događaja, da vjernici svih vremena i prostora dođu u dodir s događajem spasenja i dobiju obilje Božje milosti. Crkvena godina počinje Došašćem. Ono označava Kristov dolazak u punini vremena i početak mesijanskog vremena, ali i dolazak Krista u slavi na kraju vremena, kao što označava i vrijeme prije Božića.

Koji dolazak slavimo? Prije svega povijesni dolazak, ono što se već ostvarilo. Ali i njegov dolazak na svršetku povijesti. I sakramentalni dolazak, što proživljavamo u svetoj euharistiji.

Došašće u nama budi čežnju za svjetlom, za srećom, za Gospodinom. Ono je poziv da nadiđemo našu ravnodušnost, hladnoću, lijenost, mrtvilo te da pjesmom i molitvom nade idemo ususret Kristu Gospodinu.

Imamo dvostruki pokret. S jedne strane Bog „razdire nebesa“, izlazi iz svoje tajanstvene božanske nepristupačnosti i silazi na zemlju, postaje čovjekom i ulazi u našu povijest. S druge strane čovjek koji „sjedi u tmini“, i „obitava mrkli kraj smrti“, u tami grijeha, neznanja i usamljenosti, žudi za svjetlom, za istinom, željno čeka objavu Gospodina našega Isusa Krista. Božja ljubav i čovjekova nada se u došašću isprepliću.

Evanđelje nam donosi kratku prispodobu preuzetu iz govora o posljednjim stvarima. Domaćin, Krist, otputovao je u daleku zemlju. Svoju kuću „povjerio je slugama“, povjerivši svakome njegov posao, a vrataru je zapovjedio da bdije.

Ali sve je u ozračju željnog očekivanja njegova povratka koji će biti iznenada, neočekivan. Može doći »uvečer« u smiraju dana, kad se noć spušta na zemlju; ili „o ponoći“, u gluho doba noći; ili za »prvih pijetlova«, kada se već nazrijeva zora; ili „ujutro“, kada sunce svojim zrakama obasja zemlju.

I treba biti uvijek budan i spreman, a ne pozaspao kao lude djevice. Svaki na svom povjerenom mjestu, i sluge i vratar. Misao vodilja u prispodobi je „bdijte“, što se u kratkoj prispodobi četiri puta ponavlja. Treba bdjeti, i to svaki na svom mjestu – djelatan i radišan. Kuća, sluge, vratar govore da Isus misli najprije na Petra i apostole. Ali Isus svima kaže: „Bdijte!“

U ovo adventsko vrijeme snažno odjekuju riječi sv. Pavla: „Vrijeme je već da se oda sna prenemo, jer nam je sada spasenje bliže, nego kad povjerovasmo. Noć poodmače, dan se približi!“ I Isusova riječ svima: »Pazite! Bdijte!“

„O dođi, dođi, Ti naš spas, za tobom čezne puk naš vas;

svi grešnici te molimo, i skrušeno te prosimo. – Amen.“