10. prosinca: 2. NEDJELJA NEDJELJA DOŠAŠĆA B

96

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

Početak Evanđelja Isusa Krista Sina Božjega. Pisano je u Izaiji proroku: »Evo šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da ti pripravi put. Glas viče u pustinji: ’Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!’« Tako se pojavi Ivan: krstio je u pustinji i propovijedao krst obraćenja na otpuštenje grijeha. Grnula k njemu sva judejska zemlja i svi Jeruzalemci: primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe. Ivan bijaše odjeven u devinu dlaku, s kožnatim pojasom oko bokova; hranio se skakavcima i divljim medom. I propovijedao je: »Nakon mene dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući. Ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom (Mk 1,1-8).

____________

Ivan Krstitelj od Boga je imao zadatak da pripravi ljude za Isusa kao onoga koga  Bog šalje za Spasitelja svijeta. Čuli smo proroka Izaiju koji je Ivana najavio mnogo prije njegova rođenja, a u evanđelju to nam Izaijino proroštvo donosi i sveti Marko.

Ivan Krstitelj pozivao je ljude da se na Isusov dolazak i propovijedanje priprave – tako da se najprije obrate, a onda će dobiti i oproštenje svojih grijeha. Govorio im je: «Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!»

A kako se nama valja pripraviti za Božić – blagdan Isusova dolaska na svijet? I kako da budemo spremni dočekati onaj trenutak kada nas Isus pozove k sebi?

Na početku vladanja francuskog kralja Ljudevita VI. putovao je Francuskom napuljski dokralj, vojvoda Osunski, i došao u Toulon. Tu je posjetio jednu tamnicu u kojoj je bilo mnogo robijaša. Da iskaže počast visoku gostu, zapovjednik tamnice predloži dokralju da izabere jednog robijaša kojega on hoće pustiti na slobodu. I dokralj pođe po robijaškim ćelijama od jednog do drugog osuđenika da dozna zašto je koji osuđen. Svaki se robijaš nastojao što bolje opravdati. Svi su oni nevini, bez ikakve krivnje. Kriva su ocrnjivanja, klevete, nepravde. Zbog njih su osuđeni.

Napokon dođe dokralj do jednog robijaša koji na pitanje zašto je osuđen, iskreno prizna: «Vaše Visočanstvo! Nemam razloga tužiti se na pravdu. Ja sam velik grješnik. Zaslužio sam da za svoja nedjela budem živ spaljen i smatram velikom milošću što sam još na životu.» Vojvodi se svidje to iskreno priznanje. Upravi čvrst pogled u robijaša i rekne: «Ti, jadniče! Uistinu je prava nepravda što se ti takav opak nalaziš među ovim poštenim i nevinim ljudima. Prema tvojem vlastitom priznanju toliko si zao da bi još mogao i njih pokvariti. Zato tebi nema ovdje mjesta!» I vojvoda se obrati zapovjedniku tamnice: «Ovo je čovjek čije oslobođenje želim!»

Evo, čuli smo kako je zatvoreniku priznanje vlastite krivnje i žaljenje što je učinio zlo bila priprava za oslobođenje i donijelo mu oprost.

Nama će sakrament Ispovijedi biti vrhunac priprave za blagdan Božića jer ćemo preko obraćenja biti oslobođeni naših grijeha. Promotrimo stoga ukratko kako ćemo obaviti božićnu svetu Ispovijed.

  1. Najprije je potrebno da u svojoj pameti i srcu postanemo svjesni naše grješnosti: naše misli i osjećaji u odnosu prema nama samima, prema drugim ljudima i prema Bogu bili su u suprotnosti s Božjom voljom. Naše riječi su to slijedile, zato su i one bile suprotstavljene Božjoj volji. I naša su djela onda slijedila naše misli, osjećaje i riječi pa su i ona bila suprotstavljena Bogu. To nije bilo u redu, to je bilo zlo, to je bio grijeh.
  2. Kada smo tako priznali svoju grješnost, priznajmo se pred Bogom krivima za to. Bog je naš Stvoritelj i uzdržavatelj, njemu dugujemo svoj život. On je naš Otac koji nas je iz ljubavi stvorio i koji nas u ljubavi čeka i želi kao djecu primiti u očinski dom. Mi mu nismo bili za to zahvalni, nego smo se grijehom odvratili od njega, a okrenuli zlu. Pamet tako uvida našu zloću i zato se naša nutrina uznemiruje i žao nam je što smo griješili. I, dosljedni tomu, iskreno želimo i odlučujemo više ne griješiti. To je kajanje.

Takva raspoloženja pristupamo sakramentu svete Ispovijedi. Najgore je ako čovjek, jako osjetljiv na krivnju i u preveliku strahu od krivnje, ili u pomanjkanju volje odreći se grijeha, ne priznaje grijeh grijehom i tako sam sebe obmanjuje. Razumije se da onda tu ne može biti ni obraćenja, ni oproštenja, dakle ni pravog vlastitog smirenja, ni pomirenja s Bogom.

Dužni smo ispovjediti poznate teške grijehe i za njih se pokajati. Ako je riječ o grijesima koji kod pokornika izazivaju poseban stid, a kod ispovjednika nelagodu, njih se ispovijeda kratko – ne ulazeći u detalje.

Ivan je išao u pustinju da u šutnji, molitvi i pokori razmisli o sebi i o Bogu. I nama je potrebna sabranost i mir da bismo mogli vidjeti pravo stanje svoje duše. Ne budimo malodušni: ljudska zloća ne može nikada biti toliko velika koliko je velika Božja dobrota i milosrđe. Amen.