Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U one dane izađe naredba cara Augusta da se provede popis svega svijeta. Bijaše to prvi popis izvršen za Kvirinijeva upravljanja Sirijom. Svi su išli na popis, svaki u svoj grad. Tako i Josip, budući da je bio iz doma i loze Davidove, uziđe iz Galileje, iz grada Nazareta, u Judeju – u grad Davidov, koji se zove Betlehem – da se podvrgne popisu zajedno sa svojom zaručnicom Marijom, koja bijaše trudna.
I dok su bili ondje, navršilo joj se vrijeme da rodi. I porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga i položi u jasle, jer za njih nije bilo mjesta u svratištu.
A u tom kraju bijahu pastiri: pod vedrim su nebom čuvali noćnu stražu kod svojih stada. Anđeo im Gospodnji pristupi i slava ih Gospodnja obasja! Silno se prestrašiše. No anđeo im reče: “Ne bojte se! Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! – Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin. I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama.”
I odjednom se anđelu pridruži silna nebeska vojska hvaleći Boga i govoreći: “Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim” (Lk 2,1-14).
________
Možda ste i vi jednom zapali u situaciju da vam se neki dragi čovjek, koji je bio zdrav i pun životne snage, naglo razbolio, naglo bio pogođen patnjom, možda i nasmrt bolestan.
Ako s ovim čovjekom nismo samo iskreno povezani, nego ga stvarno iskreno volimo, onda ne želimo ostaviti samoga s njegovom patnjom. Premalo nam je ako utjehu svoju ljubav izrazimo riječima. Spremni smo podnositi s njime njegove bolove, a ne samo osjećati sućut. Ako ga iskreno volimo, tada želimo na sebe primiti njegovu bolesti i patnju i pitamo se: zašto samo on, zašto ne i ja? Možda nekome od vas ovo nije posve jasno, ali onaj tko stvarno voli i dođe u takvu situaciju, taj zna o čemu govorim.
Međutim, mi smo ovdje bespomoćni. Ne možemo nekoga osloboditi njegove bolesti i pitamo se: zašto i Bog ne misli ovako? Zašto na sebe ne preuzme patnju ovoga čovjeka? On to svakako može. Ta on je Bog. Gdje je on sada?
Drage sestre i braćo, Bog je došao. On je učinio upravo ono što mi ne možemo. Zato što nas ljubi, beskrajno ljubi i želi našu bol nositi zajedno s nama, zato je on postao čovjekom. To je Božić.
Bog nije u slasti i uživanju postao čovjek, ne, njegov se dolazak dogodio kao i njegova smrt, u potpunom siromaštvu, u patnji i studeni. Već u njegovu rođenju postaje jasno zašto je došao. Ne jednostavno samo zato da bude sretan zajedno s nama ljudima, nego zato što nas ljubi i što nas zato želi otkupiti.
Prvi Božić, nekoć u Betlehemu, imao je sirov i neljubazan karakter. Možda stariji među nama to nekako mogu osjetiti kad se sjete kako su ranije u ponoć ustajali i u zimskoj oporoj studeni išli u crkvu. Bilo je mokro, hladno i neugodno i nikako udobno. Gotovo kao u Betlehemu.
U našim kućama, uz jaslice i božićne pjesme Božić izgleda posve drukčije: ugodno, domaće i toplo. Ono što danas slavimo samo su osjećaji. A kad Božić prođe, možemo reći: bila je to lijepa svečanost.
Naš Božić više nije svečanost ljubavi, iako tako često govorimo. To je često svečanost uživanja, ali nikako ljubavi.
Možda upravo razaram vaš božićni osjećaj. Ali se time, možda, otvara smisao za ono što danas zaista slavimo.
Naime, jedno čudo koje je mnogo veće od svih božićnih darova: Bog nas ljubi. On našu patnju ne želi prepustiti samo nama ljudima. On nam se pridružuje. To je, točno rečeno, neshvatljivo. Onako kao mi, zapravo kao malo nas, sa spremnošću na patnju, tako on ljubi svakoga od nas.
Ako je Božić svetkovina ljubavi, onda najprije ljubavi Božje prema nama. Nikakva nestvarna ljubav koja se iscrpljuje u riječima i osjećajima. Bog se ne stidi hladnoće koja se među našim srcima širi. On se smrzava u svojim jaslama – zajedno s nama.
On ne izbjegava siromaštvo koje se očituje u našem djelovanju. On pati zbog siromaštva svoje Majke i prvih prijatelja, pastira. On trpi za nas koji smo u srcu i duši tako siromašni.
On se ne uklanja sudbini odbačenih. On sa svojim dokazom ljubavi ne nalazi konačište ni u jednoj gostionici. Njega s vrata izbacujemo mi.
Bog postaje čovjekom da bi nas ljubio i nas same učinio sposobnim za ljubav. Tako je to započelo u Betlehemu. Sve njegove čežnje, njegovo djelovanje, njegovo razmišljanje i osjećaj sastoji se uz ovoj poruci: Budite ljubljeni! Od mene, iz cijeloga srca! I: Ljubite jedni druge! Ne osjećajima ili riječima, nego iz svega srca, svojim životom!
Božićni čovjek ne slavi Božić samo jedanput u godini. Božićni čovjek je čovjek koji se cijeloga života bori za Božju ljubav, pušta da ga ona vodi, dalje je daruje i s time ozbiljno računa. I u patnji. I pritom svu svoju radost nalazi u Bogu. Zbog toga se i kaže: Čestiti Božić.
