Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Propovijedao je Ivan: „Nakon mene dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući. Ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim.” Onih dana dođe Isus iz Nazareta galilejskoga i primi u Jordanu krštenje od Ivana. I odmah, čim izađe iz vode, ugleda otvorena nebesa i Duha poput goluba gdje silazi na nj, a glas se zaori s nebesa: Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina” (Mk 1,7-11)!
__________
Već nekoliko godina ističu se značajna zapažanja: U središtu vjerskoga zanimanja pojačano stoji lik Isusa iz Nazareta. Njega promatraju kao revolucionara novoga društva, kao veličanstvenu ljudsku osobu, kao zagovornika svesvjetskog humanizma. Ovo nas zanimanje opominje, bez obzira na vrednovanje, da produbljeno upoznamo Isusa Krista, kakav nas susreće u Evanđeljima i da ga nasljedujemo na stalno novi način. Upravo nas ovo božićno vrijeme stavlja pred takav zadatak. Jer, izvorna je Isusova slika prebojena lažnim religioznim bojama.
Crkva nam u ovo božićno vrijeme stavlja pred oči tri temeljna iskaza o Isusu, tri objave o njemu kao otkupitelju svijeta. Kao dijete, susreću ga pastiri, jednostavni ljudi iz naroda, siromašni i prezreni. Isus, očito, postaje njihovim odvjetnikom, zagovornikom i pomoćnikom: novi David ustaje kao spasitelj izraelskoga naroda. No, već uz njegovu kolijevku dijele se duhovi: „Herod se uznemiri i sav Jeruzalem s njime“. Novorođeni židovski kralj je određen „za padanje i podizanje mnogih u Izraelu“ (Lk 2,34). Od početka se pokazuje kao „znak koji će biti osporavan“. Tako mudraci s istoka postaju zastupnici poganskih naroda: Nakon što su ga odbacili Židovi, Kristovo poslanje prelazi na pogane. Krist je spasitelj svih ljudi, u njemu počinje novi narod Božji do granica zemlje. Danas, na blagdan krštenja Gospodinova predstavlja nam se treća Kristova slika: Isus, koji se kao naš brat zauzima za nas do posljednjeg, i koji kao sluga Božji preuzima na sebe našu krivnju, biva potvrđen kao ljubljeni Sin u kome je sva Očeva milina. Isus, brat svih ljudi, jest Božji ljubljeni sin.
Isus Krist – Sin Božji! Ova ispovijest je već od prvih kršćanskih zajednica tipično kršćanska. Bog se u Isusu iz Nazareta objavio jednom zauvijek na jedinstven nenadmašan način. Isus Krist – Sin Božji, u toj kratkoj formuli izražava se ono bitno odsudno u čitavoj kršćanskoj vjeri. Da, s ovom ispoviješću prema Isusu kao Božjem Sinu stoji i pada kršćanska vjera.
No, ne stojimo li s jednom takvom ispovijesti u osnovi na istoj liniji kao stare priče o bogovima u kojima sve vrvi božjim sinovima? Scena Isusova krštenja pomaže nam razumjeti ono tipično – kršćansko, naše vjere: „Isus je Sin Božji“. Isus, bezgrešni, nevini među grešnima, preuzima na se krštenje pokore. Spreman je u poslušnosti prema ocu ići putem samoodricanja do smrti na križu. U ovom djelovanju predstavlja se njegovo sinovstvo: u poslušnosti vjere do smrti objavljuje se njegovo „sinovstvo“, „Premda Sin, nauči patnjom poslušnost“ (Hebr 5,8). Da, u tome se sastoji njegovo dostojanstvo i bit kao Sina Božjega: On nas je ljubio i predao se za nas. Budući da je Božji Sin postao našim subratom, Bog nam se objavio kao „S nama Bog“ a to je „Bog radi nas“. Nije se stidio nazvati nas svojom braćom. To je jedna strana naše ispovijesti o Kristu.
Na Jordanu je zasvijetlila druga: Bog potvrđuje i ovaj način Isusova sinovstva u glasu s neba: „Ti si moj ljubljeni Sin!“ Budući da je bio solidaran s nama ljudima do smrti, jer je išao u vjernoj poslušnosti putem odricanja i ropskog služenja „zato ga Bog uzvisi iznad sviju i dade mu Ime, veće od svih imena… Isus Krist je Gospodin“ (Fil 2,9). Što se kod krštenja na Jordanu unaprijed i znakovito događa, spremnost da kao Jaganjac Božji preuzme na sebe grijehe svijeta i kao odjek ujedno Očevo priznanje svome ljubljenom Sinu: to će se dovršiti u Isusovim patnjama i smrti: Isus ide dragovoljno u smrt. Ali Bog se priklanja svome Sinu i njegovom djelu: uskrsnućem Isusa od mrtvih ispunja Otac zadanu riječ: „da, to je moj ljubljeni Sin“. Ako priznamo Isusa kao sina Božjega, onda ćemo pristati uz njegov život i njegovo djelo; pristat ćemo uz Isusovo uskrsnuće od mrtvih po njegovu Ocu.
U našem krštenju Bog nas je sve uzeo za svoje sinove i kćeri. On će nas, vjerujemo kao i Isusa preko smrti spasiti za novi neprolazni život. A svima nam je kao kršćanima zadan Isusov put: živjeti u poslušnosti Očevoj volji „kao sin“: u spremnosti zauzimati se jedni za druge i postojati vjerodostojnim svjedocima Božje dobrote svim ljudima, te nadi i vjeri ići putem nasljedovanja. Tad će vrijediti i za nas Očeva riječ: „Ti si Sin moj ljubljeni! U tebi mi sva milina.“
