Čitanje svetog Evanđelja po Marku
I stignu u Kafarnaum. Odmah u subotu uđe on u sinagogu i poče naučavati. Bijahu zaneseni njegovim naukom. Ta učio ih je kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci. A u njihovoj se sinagogi upravo zatekao čovjek opsjednut nečistim duhom. On povika: “Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš? Znam tko si: Svetac Božji!” Isus mu zaprijeti: “Umukni i iziđi iz njega!” Nato nečisti duh potrese njime pa povika iz svega glasa i iziđe iz njega. Svi se zaprepastiše te se zapitkivahu: “Što li je ovo? Nova li i snažna nauka! Pa i samim nečistim dusima zapovijeda, i pokoravaju mu se.” I pročulo se odmah o njemu posvuda, po svoj okolici galilejskoj (Mk 1,21-28).
__________
Kad ste posljednji put vidjeli da vjernici nakon Mise iz crkve izlaze ozarenih lica? Daj Bože, možda je to u vašem kraju redovit prizor. Da je toga barem malo više i po ostalim krajevima gdje se Radosna vijest, Isusovo evanđelje, propovijeda. Jer često puta su Isusove riječi jednostavnije i jasnije od onih koje bi ih trebale objasniti na našim nedjeljnim euharistijskim sastancima. Ili, s druge strane, propovjednik možda govori o svemu drugom više nego li o onome što je Crkva dala da se navijesti radi našeg spasenja. A nije rijetko ni da se propovjedaonica – slikovito rečeno, jer pravih propovjedaonica više nema – koristi za razračunavanje s raznim vanjskim i unutarnjim neprijateljima, što je možda još i bilo zanimljivo dok još nismo znali čitati novine i dok televizija nije ušla u svačiji dom. Zato je neophodno da vjernici i sami kod kuće čitaju i razmišljaju o biblijskim tekstovima, i da kroz osobnu molitvu traže njihov smisao za svoj svagdanji život. Jer kakve su nam propovijedi, narod nam je još i dobar.
Isus je i po ovom pitanju bio drugačiji. On nije propovijedao Božju riječ kao oni kojima je to bio posao, prenosi nam današnje evanđelje: „ljudi bijahu zaneseni njegovim naukom, ta učio ih je kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci“. Zato se pitam: mogu li se posjetitelji nedjeljnog liturgijskog slavlja sjetiti ijedne propovijedi da je narod nakon nje ostao zanesen? Takve propovijedi ljudi pamte. S pravom. Ali… naše se propovijedi sve manje pamte.
Važno je lijepo propovijedati, ali nam je još važnije djelima pokazati da nam je stalo do onoga o čemu propovijedamo.
Starija subraća u svećeništvu običavala su nam govoriti kako se propovijedi najbolje spremaju na koljenima.
Tako su nas htjeli ohrabriti da vjerujemo Duhu Svetome i da sebi vjerujemo. Kad uostalom Bog u nas vjeruje, zašto da sami u sebe sumnjamo da ne možemo ispuniti zadatak koji nam On preko Crkve povjerava? Stoga nam se je vratiti molitvi i molitvenom čitanju Svetog pisma.
Gospodin Bog u molitvi daje dovoljno nadahnuća da budemo svoji i da budemo izvorni, a onda i drugima zanimljivi.
To ne znači da ne treba nastojati što bolje razumjeti Božju riječ čitajući njena tumačenja i sve drugo što nam u tome pomaže. To zapravo znači da nam osobnu molitvu u nastajanju vlastitog tumačenja Božje riječi nitko ne može zamijeniti. Prvo treba činiti, ali ovo drugo ne smijemo zanemariti.
A kakve to veze ima s nama „običnim“ vjernicima, koji nismo svećenici? Ako ste dobro zapazili, Isus je svoju propovijed i ozdravljenje učinio u subotu, a ne u nedjelju. Može li se to shvatiti da vrijeme za takvu propovijed kao što je bila Isusova ne treba ograničiti samo na ovaj ili onaj dan u tjednu, nego da je dobrodošla svih sedam dana u tjednu? Ne želimo li bolji svijet samo nedjeljom, nego i ostalim danima? Ne treba li se oko njega truditi izgrađivati ga samo jedan ili svaki dan u tjednu?
Osim toga, ni Isus nije bio svećenik, a propovijedao je. Kršćanin je – to mu se vidi već iz samog naziva – pozvan nasljedovati Krista. Čemu je služila Kristova propovijed? Izgradnji Božjega kraljevstva. Kao kršćani svi smo mi pozvani izgrađivati Božje kraljevstvo i svojom riječju i svojim djelom. Riječju koja izgrađuje i djelima koja izgrađuju. Stoga nijedan svećenik, a ni časna sestra, ne može umjesto mene odraditi dio meni povjerenog posla na toj izgradnji Božjega kraljevstva. I ako ja to ne učinim, taj će dio Božjega kraljevstva ostati manjkav, neizgrađen. Zato nema izvlačenja, ako nam je uistinu stalo do boljega svijeta. Gospodin Bog i od nas, običnih vjernika, očekuje da naše riječi ne budu prazne, već da ih naša djela učine vjerodostojnima.
Za takvu dosljednost je ipak potrebna snaga koja nadilazi naše ljudske slabosti i ograničenja. Zato se ne može biti kršćaninom ukoliko se ne moli. Molitva je živi odnos s Bogom iz kojega vjernik crpi snagu za svoj život. Ona je ključ uspjeha svakog plemenitog poduhvata. Bez molitve i riječ i djelo postaju isprazni. Zato je Isus malo dalje u istom evanđelju prikazan kako u molitvi na samotnom mjestu prikuplja snagu za divna djela koja je činio. Molitva i nama, tzv. običnim vjernicima, pomaže da nam i nakon nedjeljne propovijedi lica budu radošću ožarena, bez obzira na propovjednika. Jer u molitvi otkrivamo i što reći i kako što učiniti, ali možda ponajviše otkriva nam veliku životnu istinu da je Bogu stalo do nas i da smo od Boga ljubljeni. A onda možemo sve što trebamo. Ne samo reći, nego i učiniti.
