Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme: Među onima koji su se došli klanjati na blagdan bijahu i neki Grci. Oni pristupe Filipu iz Betsaide galilejske pa ga zamole: “Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa.” Filip ode i kaže to Andriji pa Andrija i Filip odu i kažu Isusu. Isus im odgovori: “Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji. Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi život svoj na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac. Duša mi je sada potresena i što da kažem? Oče, izbavi me iz ovoga časa? No, zato dođoh u ovaj čas! Oče, proslavi ime svoje!” Uto dođe glas s neba: “Proslavio sam i opet ću proslaviti!”
Mnoštvo koje je ondje stajalo i slušalo govoraše: “Zagrmjelo je!” Drugi govorahu: “Anđeo mu je zborio.” Isus na to reče: “Ovaj glas nije bio poradi mene, nego poradi vas. Sada je sud ovomu svijetu, sada će knez ovoga svijeta biti izbačen. A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.” To reče da označi kakvom će smrću umrijeti (Iv 12,20-33).
_________
U ovogodišnjoj pripravi za slavlje Isusove smrti i uskrsnuća Majka Crkva nas iz nedjelje u nedjelju vodi za Isusom na njegovom vazmenom putu. Prošlih korizmenih nedjelja prošli smo s Isusom pustinju, goru Tabor, jeruzalemski hram i upoznali tajnu Kristova križa. Danas, pete nedjelje korizme ili kako je u narodnom govoru nazivamo gluha nedjelja, Isus nas vodi k svome grobu. Isus je poput zrna pao u zemlju, ali je iz njegova groba izrastao plod otkupljenja, novi život odnosno novi svijet.
Današnje evanđelje je najdublje vazmeno evanđelje: Isus se uspoređuje sa zrnom koje mora pasti na zemlju i umrijeti da bi donijelo rod. Evanđelje nam želi pokazati smisao Kristova groba: taj je smisao u Božjoj misli posve drugačiji nego u ljudskim mislima, u ljudskom prividu. Isusa su uzdigli na križ, mučilo sramote – ali po Božjem gledanju time su ga zapravo proslavili. Isus je odbačen od Židova – ali će to biti obilno nadoknađeno otkupljenjem mnoštva poganskih naroda. Isus će biti uzdignut, otrgnut sa zemlje – ali će upravo tada sve privući k sebi. Isus će poput zrna mrtav pasti u zemlju – ali će donijeti obilan rod. Istu neusporedivost Božjih namjera s ljudskim namjerama možemo naći u smislu Kristove smrti i groba, kao i smrti i groba svakog čovjeka. Sveto pismo izričito tvrdi da je smrt kazna Božja za čovjekov grijeh. Ona je ušla u svijet po grijehu prvog čovjeka Adama. Čovjek bi tu stao: Adam je sagriješio i zato je kažnjen, čovjek ne vidi ništa dalje. Za Boga, dobrog Oca, najvećeg čovjekovog prijatelja, to nije kraj: Bog i dalje ljubi svoju djecu, ljude. On u smrti gleda ne samo kaznu nego i spasonosni lijek: tko poslušno iz Božje ruke primi smrt kao izraz poslušnosti, smrt mu donosi spasenje. Isusova smrt, ukop i uskrsnuće objava su toga Božjeg plana sa svim ljudima. Zato se Isus i predstavlja kao zrno koje pada u zemlju ali ne da istrune nego da iz njega nikne novi život.
I mi moramo s Kristom umrijeti, ako hoćemo da iz našeg groba iznikne novi život u uskrsnuću našega tijela. To umiranje s Kristom nije samo onaj posljednji čas kojim će završiti naš ovozemaljski život. Kršćanin vjernik mora svakodnevno umirati s Kristom. Svaka žrtva koju podnesemo za ljubav Bogu ili bližnjemu je dio te naše smrti, toga našeg umiranja. I ova korizma sa svojim elementima: postom, opraštanjem, molitvom, ljubavlju itd. je naše umiranje s Kristom.
Još je jedna stvar presudno važna: ne pratimo samo mi Isusa u njegovoj muci i umiranju. Isus zapravo prati nas u svim našim mukama i u svakodnevnom našem umiranju. U svakoj svetoj misi, svetoj žrtvi Isusove smrti i uskrsnuća Isusovo tijelo u svetoj hostiji pada u zemlju našega tijela da ga sjedini sa sobom za prijelaz kroz smrt i grob u slavu uskrsnuća.
