Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Učenici su Isusovi pripovijedali što se dogodilo na putu i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha. Dok su oni o tom razgovarali, stane Isus posred njih i reče im: “Mir vama!” Oni, zbunjeni i prestrašeni pomisliše da vide duha. Reče im Isus: “Zašto se prepadoste? Zašto vam sumnje obuzimaju srce? Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam! Opipajte me i vidite jer duh tijela ni kostiju nema kao što vidite da ja imam.”
Rekavši to, pokaza im ruke noge. I dok oni od radosti još nisu vjerovali, nego se čudom čudili, on im reče: “Imate li ovdje što za jelo?” Oni mu pruže komad pečene ribe. On uzme i pred njima pojede.
Nato im reče: “To je ono što sam vam govorio dok sam još bio s vama: treba da se ispuni sve što je u Mojsijevu Zakonu, u Prorocima i Psalmima o meni napisano.”
Tada im otvori pamet da razumiju Pisma te im reče: “Ovako je pisano: ‘Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih, i u njegovo će se ime propovijedati obraćenje i otpuštanje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema.’ Vi ste tomu svjedoci” (Lk 24,35-48).
________
Ovih sam dana pročitao pismo jedne očajne žene. U njemu opisuje svoju bračnu situaciju: “Četrnaest smo godina imali dobar brak usprkos poslu i odricanju. Ali već dvanaest godina muž boluje od opake psihičke bolesti.” Žena očajava: Kako će to dalje ići? Tako piše: “Vjerujem da nas je Bog zaboravio. Nismo li mu samo loptica? Baca nas visoko i tada se vidi svjetlo i lijepo je živjeti. A onda nas pusti da padamo sve dublje i dublje. I sve je opet tamno. Zašto, pitam, zašto sve to, zašto?”
Od tako velike patnje čovjek bi gotovo zanijemio. I zaista: šutke s drugim izdržavati patnju jest ono najvažnije. Tek puno, puno kasnije može se pokušati govoriti, pipajući oprezno, jer se s drugima povezan u tami.
Usrećujuće Božje iskustvo i obeshrabrujuću Božju udaljenost isto su doživjeli učenici. Tako se kaže u našem Evanđelju: najprije su prepoznali Gospodina, i onda ih opet obuze tjeskoba i užas. Isus im reče: “Zašto se prepadoste? Zašto vam sumnje obuzimaju srce?” Isus im se pokazuje živ. Tada učenike obuzima radost i divljenje. Ali za vjeru to još nije dovoljno. Tada im Isus objašnjava svete spise: to i to stoji napisano o meni, o mojim patnjama i umiranju, ali i o tome, da ću uskrsnuli od mrtvih, i da ćete vi svim narodima u moje ime propovijedati obraćenje i otpuštanje grijeha!
Svjetlo i tama, pouzdanje i tjeskoba neće mimoići danas nikoga. Ali uvijek novi susreti s Gospodinom u zajedništvu vjernika, u riječi ili sakramentu, pomažu nam da prođemo kroz tamu.
Stoga je sve to nama važno: Riječ Božja koju slušajući i međusobno promišljamo, zajednica u kojoj se redovno okupljamo, pričest Gospodinova tijela što nas drži u ljubavi prema Isusu i ljudima.
No ipak će trajno nadolaziti tmine, sumnje i tjeskobna pitanja patnika: “Bože moj, zašto si me ostavio?”
Ako je sam Isus, Božji Sin, morao propatiti tri tjeskobna sata Božju udaljenost prije nego je izrekao svoju suglasnost: “Oče, u tvoje ruke predajem život svoj!” — koliko dulje će to trajati kod nas?
Ivan Michael Sailer, veliki teolog 19. st. koji je morao proći kroz mnoge patnje i neshvaćanje, piše jednom: “Kad mislim da je Isus Krist mogao samo kroz patnje ući u slavu, kako mogu zahtijevati da me Bog vodi nekim drugim putem nego onim križnim? Kao što poslije noći opet dolazi zora sa svojim blagim zrakama, tako će se poslije kratke pauze neutješenosti vratiti Božji mir.”
Tako vjerujući ići ćemo svojim putem. Gledanje i spoznavanje tajne Božje i njegova blaženstva, pa proziranje pitanja “zašto patnja”: to sve je pridržano za onaj čas kad budemo smjeli gledati Boga onakvog kakav jest. I bit ćemo uvijek zadovoljni.
