Čitanje svetog Evanđelja po Marku.
U ono vrijeme: Dođe Isus u kuću. Opet se skupi toliko mnoštvo da nisu mogli ni jesti. Čuvši to, dođoše njegovi da ga obuzdaju jer se govorilo: “Izvan sebe je!” I pismoznanci što siđoše iz Jeruzalema govorahu: “Beelzebula ima, po poglavici đavolskom izgoni đavle.” A on ih dozva pa im u prispodobama govoraše: “Kako može Sotona Sotonu izgoniti? Ako se kraljevstvo u sebi razdijeli, ono ne može opstati. Ili: ako se kuća u sebi razdijeli, ona ne može opstati. Ako je dakle Sotona sam na sebe ustao i razdijelio se, ne može opstati, nego mu je kraj. Nitko, dakako, ne može u kuću jakoga ući i oplijeniti mu pokućstvo ako prije jakoga ne sveže. Tada će mu kuću oplijeniti!” Doista, kažem vam, sve će se oprostiti sinovima ljudskima, koliki god bili grijesi i hule kojima pohule. No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka; krivac je grijeha vječnoga.” Jer govorahu: “Duha nečistoga ima.” I dođu majka njegova i braća njegova. Ostanu vani, a k njemu pošalju neka ga pozovu. Oko njega je sjedjelo mnoštvo. I reknu mu: “Eno vani majke tvoje i braće tvoje, traže te!” On im odgovori: “Tko je majka moja i braća moja?” I okruži pogledom po onima što su sjedjeli oko njega u krugu i kaže: “Evo majke moje, evo braće moje! Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka” (Mk 3,20-35).
__________
Čovjek je obdaren razumom. Za svoja djela se odlučuje slobodno i po vlastitoj pameti. Zato samo on zna, iz kakvih pobuda je ovo učinio, i drugo propustio. Te odluke su unutarnje mjerilo njegovih čina; po tim mjerilima su njegova djela dobra ili loša.
Budući da je većina naših djela vidljiva izvana, dobivaju u očima ljudi često puta drugačiju vrijednost od one, koju smo mi u njih položili. Netko, tko nam je naklonjen., naša će dobra djela prosuditi dobrohotno; a oni, koji nas ne vole, čak će i u našim najboljim djelima tražiti dlaku u jajetu.
Evanđelje nam pripovijeda, kako se to događalo Isusu.
Izgonio je zle duhove. To je bilo nešto izvanredno, da je u mnoštvu žeo divljenje. A našli su se ljudi — ne bilo tko, nego pismoznanci iz Jeruzalema — koji su tvrdili, da Isus to radi u vezi s poglavicom zlih duhova, s Belzebubom. Zašto su to tvrdili? Ne zato, što bi u Isusovim djelima našli nešto loše, nego zato, jer im On sam nije bio po volji. Nije izašao iz njihovih redova, nije posjećivao njihove škole, nije se pridružio njihovoj stranki. Među ljudstvom je Njegov ugled iz dana u dan rastao. Bojali su se, da će njih, pismoznance, potpuno zasjeniti. Trebalo Ga je ocrniti i oduzeti Mu ugled. Kako? Izganjanja nisu mogli zanijekati, jer ih je javno činio. Priznati, da ih izganja Božjom snagom, značilo bi priznati Njegovo Božje poslanstvo. To bi bilo za njihovu umišljenost u sebe previše ponižavajuće. Što, dakle, učiniti? Najbolje će biti, ako Njegovo djelovanje pripišu poglavici zlih duhova.
Vremena se mijenjaju. Danas se ljudi malo brinu za postojanje zlih duhova, ime njihovog poglavice Belzebuba u našim ušima smiješno zvoni. Ali ne možemo reći, da danas ne bi bilo pismoznanaca — ljudi, koji su odmah spremni na nekoga, kojeg ne vole rado vidjeti, prilijepiti upozoravajuću naljepnicu: taj je lud, taj ima vjersko ludilo, taj je nazadnjak, taj je klerikalac, taj ima sumnjivu prošlost, taj ima nezakonito dijete, toga nitko ne cijeni …
Te oznake mogu biti ponekad istinite. Ali, da li su uvijek?