Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Kad se Isus lađom ponovno prebacio prijeko, zgrnu se k njemu silan svijet. Stajao je uz more. I dođe, gle, jedan od nadstojnika sinagoge, imenom Jair. Ugledavši ga, padne mu pred noge pa ga usrdno moljaše: “Kćerkica mi je na umoru! Dođi, stavi ruke na nju da ozdravi i ostane u životu!” I pođe s njima. A za njim je išao silan svijet i pritiskao ga. A neka je žena dvanaest godina bolovala od krvarenja, mnogo pretrpjela od pustih liječnika, razdala sve svoje i ništa nije koristilo; štoviše, bivalo joj je sve gore. Čuvši za Isusa, priđe mu među mnoštvom odostraga i dotaknu se njegove haljine. Mislila je: “Dotaknem li se samo njegovih haljina, bit ću spašena.” I odmah prestane njezino krvarenje te osjeti u tijelu da je ozdravila od zla. Isus odmah u sebi osjeti da je iz njega izišla sila pa se okrenu usred mnoštva i reče: “Tko se to dotaknu mojih haljina?” A učenici mu rekoše: “Ta vidiš kako te mnoštvo odasvud pritišće i još pitaš: ‘Tko me se to dotaknu?'” A on zaokruži pogledom da vidi onu koja to učini. Žena, sva u strahu i trepetu, svjesna onoga što joj se dogodilo, pristupi i baci se preda nj pa mu kaza sve po istini. On joj reče: “Kćeri, vjera te tvoja spasila! Pođi u miru i budi zdrava od svojega zla!” Dok je Isus još govorio, eto nadstojnikovih s porukom. “Kći ti je umrla. Čemu dalje mučiti učitelja?” Isus je čuo taj razgovor, pa će nadstojniku: “Ne boj se! Samo vjeruj!” I ne dopusti da ga itko drugi prati osim Petra i Jakova i Ivana, brata Jakovljeva. I dođu u kuću nadstojnikovu. Ugleda buku i one koji plakahu i naricahu u sav glas. Uđe i kaže im: “Što bučite i plačete? Dijete nije umrlo, nego spava.” A oni mu se podsmjehivahu. No on ih sve izbaci, uzme sa sobom djetetova oca i majku i svoje pratioce pa uđe onamo gdje bijaše dijete. Primi dijete za ruku govoreći: “Talita, kum!” što znači: “Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!” I djevojka odmah usta i poče hodati. Bijaše joj dvanaest godina. I u tren ostadoše zapanjeni, u čudu veliku. On im dobro poprijeti neka toga nitko ne dozna; i reče da djevojci dadnu jesti (Mk 5,21-43).
______
Svi poznajemo primjere, kada liječnici učine sve, što je u njihovoj moći, a na kraju dignu ruke i priznaju, da su došli do granice medicinske znanosti. Više ne mogu učiniti. Cijeli život morao bi bolesnik uzimati lijekove, i uživati bi smio samo određenu hranu, za posao će biti napola ili nikako sposoban, možda će do smrti biti vezan uz postelju ili na invalidska kolica…
A najteži su slučajevi, kada se više ne radi o bolovanju do smrti, nego o samoj smrti. Tada je stanje doslovno bezizlazno.
Današnje Evanđelje opisuje takve slučajeve.
Prvi govori o ženi, koja je godinama trpjela od krvarenja. Ništa joj nije pomoglo, tako da je potrošila na liječnike sav svoj imetak. Stanje joj se samo pogoršalo.
U drugom nam primjeru Evanđelje slika očajnog načelnika zbornice. Dojurio je k Isusu i zaklinjao Ga, neka pođe s njime i ozdravi na smrt bolesnu kćerku. Bila je u posljednjim izdisajima. Isus je bez oklijevanja krenuo s njime, ali već na putu dobili su obavijest, da je žurba uzaludna. Djevojčica je umrla.
Oba slučaja su zaista beznadna. Ali samo za ljude. Isus je s njima tako reći sve obavio usput. Ženi je bilo dovoljno, da se dotakla Njegove odjeće — odmah je ozdravila. Djevojčicu, koju je našao na postelji mrtvu, samo je pozvao, prihvatio ju je za ruku i već je ustala i hodala.
Za Isusa, dakle, ne postoje bezizlazne situacije ni bezizlazni slučajevi. Gospodar je zdravlja, bolesti i smrti. Gospodar bez lijekova, bez zaklinjanja, bez pomoćnih sredstava, kojima ljudi liječe bolesne i pokušavaju dozvati mrtve.
Pa ipak, da li je žena od krvarenja ostala zauvijek zdrava? Da li Jairova kći nije nikada više oboljela? Ne znamo. Ali je sigurno, da su obje kasnije umrle. Umrli su i svi bolesnici, koje je Isus ozdravio i svi pokojni, koje je pozvao natrag u život.
To znači, da tjelesno zdravlje i zemaljski život nisu čovjekova najviša dobra. Moć ozdravljivanja i oživljavanja čuva Isus za neku drugu priliku, kada će konačno razriješiti sve beznadne slučajeve.