Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme: Kada mnoštvo vidje da ondje nema Isusa ni njegovih učenika, uđu u lađice i odu u Kafarnaum tražeći Isusa. Kad ga nađoše s onu stranu mora, rekoše mu: “Učitelju, kad si ovamo došao ?” Isus im odgovori: “Zaista, zaista, kažem vam: tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se. Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji jer njega Otac – Bog – opečati.” Rekoše mu dakle: “Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?” Odgovori im Isus: “Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao.” Rekoše mu onda: “Kakvo ti znamenje činiš da vidimo pa da ti vjerujemo? Koje je tvoje djelo? Očevi naši blagovaše manu u pustinji, kao što je pisano: Nahrani ih kruhom nebeskim.” Reče im Isus: “Zaista, zaista, kažem vam: nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istinski; jer kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu.” Rekoše mu nato: “Gospodine, daj nam uvijek toga kruha.” Reče im Isus: “Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada (Iv 6,24-35).
_________
Poslije čudesnog umnažanja kruha ljudi su htjeli Isusa proglasiti kraljem. Ako budu prihvatili tu ponudu, tada će biti — tako su se nadali — opskrbljeni za svagdanji kruh. A Isus je njihove misli okrenuo drugačije: Ne radite za jelo koje prolazi, nego radite za jelo, koje ostaje za vječni život.
I danas mora kršćanin usred mnoštva, koje je zaljubljeno samo u to, što je zemaljsko i vremenito, usmjeriti sebe i druge vrednotama, koje ne prolaze, koje nadvisuju već ionako ispunjenu ovozemaljsku računicu, jer su usmjerene prema vječnim silnicama.
Vjera se u mnogim srcima gasi, a kod drugih je na prodaju za zdjelu leće. Kršćanin će u zdravoj samosvijesti i bez osjećaja manje vrijednosti po vjeri živjeti; ako bude bilo potrebno, reći će u njezinu obranu i dobru riječ.
Neobuzdani potrošački mentalitet ubija u ljudima osjećaj za pravednost, istinoljubivost i poštenje. Svi trošimo prolazna dobra, ta znamo, da bez njih ne možemo; ali kršćanin ih troši tako i toliko, koliko mu pomažu dovinuti se neprolaznih dobara.
Među ljudima utire se put nasilja. Pojedinci i zajednice se sve više zanose snagom mišića, laktova i oružja. Kršćanin zna, da veliki ratovi kao i male prepirke, izlaze iz čovjekova srca. Zato se trudi oblikovati svoje srce po Evanđelju, a u okolinu unaša smisao za sporazumijevanje, dobrohotnost.
Današnje vrijeme nam oduzima osobnu vrijednost. Mijenja nas u predmete, brojke i sajamsku robu. Mi kršćani znamo, da je svaki čovjek slika Božja, da nas je Isus sve spasio i da smo svi određeni za život u Bogu. Zato nam znači svaki ljudski život Božji dar, pa bio još nerođen, do punoće razvijen ili od starosti iscrpljen.
Čovječanstvo brojčano raste, a time raste i broj gladnih. Kršćanin će zato živjeti skromno, a ušteđevinu će bratski dijeliti s onima, koji imaju manje.
Unatoč blagodati, koje nam donosi napredak, sve više ima ljudi koje hvata pesimizam. I mi kršćani smo svjesni opasnosti, koje prijete čovječanstvu. Uza sve to ne predajemo se pesimizmu, jer živimo iz Kristove uskrsne tajne.
To je naša računica.
