27. listopad: 30.NEDJELJA KROZ GODINU B

100

Čitanje svetog Evanđelja po Marku.

U ono vrijeme: Kad je Isus s učenicima i sa silnim mnoštvom izlazio iz Jerihona, kraj puta je sjedio slijepi prosjak Bartimej, sin Timejev.

Kad je čuo da je to Isus Nazarećanin, stane vikati: “Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!” Mnogi ga ušutkivahu, ali on još jače vikaše: “Sine Davidov, smiluj mi se!”

Isus se zaustavi i reče: “Pozovite ga!” I pozovu slijepca sokoleći ga: “Ustani! Zove te!” On baci sa sebe ogrtač, skoči i dođe Isusu. Isus ga upita: “Što hoćeš da ti učinim?” Slijepac mu reče: “Učitelju moj, da progledam.” Isus će mu: “Idi, vjera te tvoja spasila!” I on odmah progleda i uputi se za njim. (Mk 10,46-52)

____________

Kad je slijepi Bartimej saznao da putem prolazi Isus, počeo je na sav glas vapiti. Smirivali su ga, neka zašuti, jer je vikanje već samo po sebi nešto neobično, još više u prisutnosti mnoštva i u prisutnosti tako ugledne osobe, kao što je Isus. Ali, Bartimeju nije bilo do uglađenosti. Zato je to više vikao što su ga više umirivali.

Vika je postigla svoj cilj. Došla je do Isusovih ušiju. Naredio je, da čovjeka dovedu preda nj. Pitao ga je, zašto viče. Zar nije znao? Naravno da je znao. Samo je hio, da nesretnik sam kaže, što želi. Nije mu trebalo dva puta reći. Iz dubine razboljele duše otkinuo mu se prvotni povik: Gospodine, da progledam!

Također i za nas bi se moglo reći, da smo slijepi. A uz to i nijemi.

Slijepi zato, jer se zanosimo svojim očima i mislima, da njima dobro vidimo. Mnogo toga zaista dobro vidimo. Na primjer, pogreške drugih. A slijepi smo za pogreške, koje sami načinimo. – Dobro vidimo što bi naš bližnji morao učiniti nama, ali zato, što bi morali učiniti njemu, imamo toliko puta slijepe oči. – Dobro vidimo, što nam je sve uspjelo postići na području znanosti i tehnike, a slijepi smo kada bi trebalo ta dostignuća pametno uskladiti sa zakonima prirode. Kako je samo kratkovidno uništvamo i trujemo. – Oni, koji se natječu u naoružanju, vide samo sebe, svoju zemlju i svoja prava, a slijepi su, kada bi trebalo vidjeti, da takmičenjem u naoružanju ne ugrožavamo samo svoga protivnika, nego i sebe i cijelo čovječanstvo.

Nijemost otkriva današnje vrijeme time, jer neće vikati. Bartimej je bio svjestan svoje nemoći i vikao je. Naše je vrijeme zaljubljeno u sebe. A kada posumnja o sebi, čovjek je preponosan, da prizna Boga, da mu se pokloni i da ga nešto zamoli. Radije zatvara oči, ne vjeruje ni u šta i predaje se crnim mislima.

Također i mi, koji vjerujemo u Boga, zanosimo se svojim sposobnostima. A kada naletimo na njihovu ograničenost, pridružujemo se vapijućem Bartimeju. Za sebe i za cijeli svijet vičemo Isusu, neka nam da, da progledamo.