Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: „Bit će znaci na suncu, mjesecu i zvijezdama, a na zemlji bezizlazna tjeskoba naroda zbog huke mora i valovlja. Izdisat će ljudi od straha i iščekivanja onoga što prijeti svijetu. Doista, sile će se nebeske poljuljati. Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi u oblaku s velikom moći i slavom. Kad se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje.”
“Pazite na se da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama te vas iznenada ne zatekne onaj Dan jer će kao zamka nadoći na sve žitelje po svoj zemlji.”
“Stoga budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tomu što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjega” (Lk 21,25-28;34-36).
______
Razumljivo je, da nam Crkva bogoslužna čitanja o svršetku svijeta predlaže za kraj godine. Manje je shvatljivo, zašto ih stavlja i na početak. Dublji pogled nam otkriva, da je oboje međusobno povezano i da sastavlja cjelinu. Potresni svršetak svijeta s pokretanjem nebeskih sila sa znakovima na suncu i zvijezdama, bukom mora i tjeskobom čovjčanstva obuhvaćeno je u samom početku.
Bog je jedini koji je punina bića, koji je svjetlost, sređenost…
Nasuprot mu zjapi bezgranično ništavilo praznine, nebića, tame…
Svemir je u „između“. Postoji, ali ne sam od sebe. Postoji u ovisnosti Onoga, koji mu daje postojanje. To je biće i nebiće ujedno, to je svjetlost I tama, to je punina i praznina. Sanja o vječnome, a spotiče se o prolaznom; pruža se u beskonačnost, a zapinje u ograničenost; teži za skladnošću, ali mu demon miješa žice. To je, kao što negdje čitamo, uzdisanje svemira u porođajnim bolovima.
Čovjek unaša u tu nedostatnost novi nemir i dodatne porođajne bolove. Razdire ga neopisiva strast za samostalnošću, a sa svakim se korakom zapliće u zamku ovisnosti. Nad svemirom želi neograničeno gospodariti, ali se toliko puta iz borbe s njime vraća kao pobijeđeni. Proglašava bratstvo i jednakost svih ljudi ali se tako voli popeti drugima na leđa. Istina i pravda su mu nepogrešivi pratioci, ali je s njima noć i dan u svađi. Zna, što bi morao raditi, ali upravo se protiv toga buni; zna, što ne bi smio, a upravo ga to silno privlači.
To je izvor tjeskobe i bolesti, u kojima se svija svijet i čovječanstvo. To je odgovor na pitanje. zašto nam je priroda maćeha, čovjek vuk. Tu je rješenje zagonetke, odakle divljanje osnovnih sila u prirodi; odakle navale strasti, koje uznemiruju pojedince i potresaju zajadnicu.
Koji optimista će nas uvjeriti, da je svemir sam sposoban ukrotiti svoje divlje sile? Kao da ćemo se i mi ljudi vlastitom snagom uspeti na onaj stupanj čovjećnosti, koji će nas sve zadovoljiti?
Onaj, koji je svijet i nas pozvao u postojanje, obećaje, da će to On učiniti. „Uspravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje.”
