Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu.
U ono vrijeme: Trećeg dana bijaše svadba u Kani Galilejskoj. Bila ondje Isusova majka. Na svadbu bijaše pozvan i Isus i njegovi učenici. Kad ponesta vina, Isusu će njegova majka: “Vina nemaju.” Kaže joj Isus: “Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!” Nato će njegova mati poslužiteljima: “Što god vam rekne, učinite!”.
A bijaše ondje Židovima za čišćenje šest kamenih posuda od po dvije do tri mjere. Kaže Isus poslužiteljima: “Napunite posude vodom!” I napune ih do vrha. Tada im reče: “Zagrabite sada i nosite ravnatelju stola.” Oni odnesu. Kad okusi vodu što posta vinom, a nije znao odakle je – znale su sluge koje zagrabiše vodu – ravnatelj stola pozove zaručnika i kaže mu: “Svaki čovjek stavlja na stol najprije dobro vino, a kad se ponapiju, gore. Ti si čuvao dobro vino sve do sada.” Tako, u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici. Nakon toga siđe sa svojom majkom, s braćom i sa svojim učenicima u Kafarnaum. Ondje ostadoše nekoliko dana. (Iv 2,1-12).
____________
Po mišljenju nekih bilo je čudno već to, da je Isus uopće išao na svadbu i da je išla i Njegova Majka. Misle, naime, da je sudjelovanje na svadbi primjereno samo običnim ljudima. A Isusu i Njegovoj Majci nešto tako ne dolikuje.
Ali Isus i Marija su išli na svadbu. Još više, mladencima su pomogli u tjeskobi, a cijelim svatovima načinili radosno iznenađenje.
Ali događaj je imao mnogo veće i dalekosežnije značenje. Isus je načinio nešto, što niij moguće načiniti samo ljudskom snagom. Učenici su vidjeli čudo, koje im je utvrdilo vjeru.
Da bi slušateljima učvrstio vjeru, Isus je kasnije učinio još mnoga čudesa. Ozdravio je mnoge bolesnike, utišao oluju na moru, umnožio kruh… Ipak, svoje naviještanje nije gradio samo na vanjskim znacima. Bili su to putevi, po kojima je htio dovesti ljude do onog stupnja, kada će im moći reći: Blago onima koji vjeruju, iako nisu vidjeli.
Kada evanđelista danas spominje, da je čudo u Kani Galilejskoj bilo prvo, koje je Isus načinio možda nas želi navesti na razmišljanje, koje je bilo posljednje. Zar nije bilo ono, koje je načinio tik pred smrt, dok je visio na križu? Protivnici su Mu se rugali: Siđi s križa, pa ćeš nas uvjeriti i mi ćemo Ti vjerovati! A Isus nje sišao s križa. Nije htio time dokazati, da je Sin Božji. Učinio je drugačije čudo, čudo, koje ima veću moć nad ljudskim srcima, nego što bi je imalo silaženje s križa. Čudo, vrijedno Božjega Sina. Oprostio je svojim ubojicama. Molio je za njih.
Kršćani svih vremena željeli su, a i danas žele čudesa, koja bi bila za oči. Kamo sve hodočaste, da ih vide. Kako bi lako bilo uz takva čudesa vjerovati, razmišljaju, kako lako uvjeriti bezvjerce.
Ali izgleda, da Isus misli drugačije. Od nas očekuje, da prerastemo ono prvo čudo iz Kane. Očekuje vjeru, koja se ne oslanja na to, što je vidjela. Sve je više znakova, da očekuje od nas. da i mi činimo čudesa, slična onome Njegovom zadnjemu – da opraštamo.