2. veljače: PRIKAZANJE GOSPODNJE – SVIJEĆNICA

39

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

Kad se, prema Mojsijevu Zakonu, navršiše dani njihova čišćenja, poniješe Isusa u Jeruzalem, da ga prikažu Gospodinu – kao što piše u Zakonu Gospodnjem: »Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu!« – i da prinesu žrtvu, kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem, „dvije grlice ili dva golubića.“

Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Simun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu, i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Ponukan Duhom dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa, da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče:

„Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru,

po riječi svojoj, u miru!

Ta vidješe oči moje

spasenje tvoje,

koje si pripravio

pred licem sviju naroda:

svjetlost na prosvjetljenje naroda,

slavu puka svoga izraelskoga.“

Otac njegov i majka divili se što se to o njemu govori. Simun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: „Ovaj je, evo, postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan — a i tebi će samoj mač probosti dušu! — da se razotkriju namisli mnogih srdaca!“ A bijaše neka proročica Ana, kći Fanuelova, iz plemena Aserova, žena veoma odmakla u godinama. Nakon djevojaštva s mužem je živjela sedam godina, a sama kao udovica do osamdeset i četvrte. Nije napuštala Hrama, nego je postovima i molitvama danju i noću služila Bogu. Upravo u taj čas nadođe. Hvalila je Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o Djetetu.

Kad obaviše sve prema Zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret. A Dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti — i milost je Božja bila na njemu (Lk 2,22-40)

________________

Josip i Marija dolaze u hram. Donose Isusa, točno četrdeset dana nakon njegova rođenja. Tih je dana i tih mjeseci njihov život bio ispunjen Božjom prisutnošću. Anđeo je i Mariji i Josipu navijestio Isusovo rođenje koje je nastupilo pod neobičnim i čudesnim okolnostima u Betlehemu. Bog je po svome Duhu drugovao na poseban način s Josipom i Marijom, konačno i sam Božji Sin postao je u ljudskom tijelu član njihove obitelji. Bog ih je neprestano iznenađivao, a Marija i Josip su u čudu upijali odvijanje Božjeg nauma. Evanđelist Luka veli nekoliko puta kako je Marija sve te događaje pohranjivala u svome srcu i o njima razmišljala.

I evo ih danas u hramu (Lk 2, 22-40). Učinili su ono što je od njih zahtijevao Zakon. Međutim, evo novog iznenađenja. Dolazi starac. Šimun. To je onaj kojemu je Duh Božji objavio da neće umrijeti dok ne vidi Spasitelja. Ushićen i ozaren uzima dijete Isusa u naručje i zahvaljuje Bogu:

Sad otpuštaš Slugu svojega, Gospodine, po riječi svojoj u miru, jer vidješe oči moje spasenje tvoje, Svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga.

Marija je ushićena. Anđeo joj je već bio navijestio da će plod njezine utrobe biti svet, štoviše, Sin Božji. A sada evo ovaj starac potvrđuje da je Isus svjetlost na prosvjetljenje naroda. Marija je mogla uvidjeti kako je Bog velik prema njoj.

Međutim, evo i drugoga dijela: starac Šimun kazuje i drugo proroštvo:

Ovaj je, evo, postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu, a i tebi će samoj mač boli probosti dušu…

Marija je našla u hramu proročanstvo radosti i proročanstvo boli. Valja zapaziti, braćo i sestre: ono što ponajbolje ocrtava Blaženu Djevicu jest svakako njezin izričaj i njezin stav: Evo službenice Gospodnje. Marija je puna Duha Svetoga, ona živi u Božjoj prisutnosti, ona Boga neprestano traži u svome životu, ona prema Božjim naumima ravna sva svoja htijenja. Stoga ona iz Božje ruke prima i ulje radosti kako slikovito govori prorok, ali i mač boli. Zna Marija: dokle god hodi u Božjoj nazočnosti, dokle god je neznatna službenica Gospodnja, kako samu sebe naziva, dotle je ona u miru: njezin je život u sigurnim Božjim rukama.

Evo našeg života, braćo i sestre. Vidimo svetu obitelj u hramu. Vidimo kako se podvrgavaju Božjoj volji i Božjem naumu. Mi to isto činimo kad slavimo euharistiju – svetu misu. Dolazimo pred Boga. Stavljamo se u njegovu prisutnost. Svoj život stavljamo u njegove ruke. Molimo ga da nas uvijek prati. I onda smo kadri primiti iz Gospodnje ruke i ulje radosti i mač boli. Jer za nas vjernike – ukoliko smo stvarno vjernici – važnije je pitanje jesmo li s Bogom, nego što bi bilo važno pitanje živimo li bez nekih briga ili smo usred kušnji i nevolja.

Danas slavimo Krista kao svjetlost svijeta. Slavimo Kristovo prikazanje Bogu Ocu. I mi bismo htjeli stati pred Gospodina i prikazati mu svoj život. Ovaj je blagdan poziv svakome pojedinom od nas, da zajedno dolazimo pred Gospodina, osobito slaveći nedjeljnu misu da bismo se ispunili Božjom snagom, da bismo svoj život uskladili s Božjom voljom. U tome slučaju nećemo prvenstveno tražiti da nam Bog da ovo ili ono zemaljsko dobro. Bog će biti uz nas, Bog će nam podariti svoj mir. Dat će nam svoju milost i svoju snagu, jer Bog je naša snaga. On ispunja smislom naš život. Sve to možemo vidjeti i osjetiti dok s Kristom u misi slavimo vazmeno otajstvo njegove muke, smrti uskrsnuća i proslave. Vidjet ćemo koliko su istinite riječi onoga proroka koji veli: Jedan je dan u dvorima tvojim bolji no tisuću drugih.

Marija je zajedno sa svojim Sinom pila iz čaše radosti, ali i iz pregorke čaše muke i smrti svoga Sina. Zato je i dionica njegova uskrsnuća. Ona je naš putokaz i uzor. Strpljivošću i smjernošću ponizne službenice Gospodnje uzor je svakom kršćaninu. Ona, koja je u poniznosti prihvaćala volju Božju dospjela je dotle da je blaženom nazivaju svi naraštaji. I sigurni smo: budemo li po njezinu primjeri iz Gospodnje ruke vjerno prihvaćali i gorku čašu i čašu radosti, bit ćemo dionici iste nebeske slave s Blaženom Djevicom Marijom. Jer je Bog dobrostiv svima onima koji ga traže iskreno.