Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: „Vama koji slušate velim: Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju. Onomu tko te udari po jednom obrazu pruži i drugi, i onomu tko ti otima gornju haljinu ne krati ni donje. Svakomu tko od tebe ište daji, a od onoga tko tvoje otima ne potražuj. I kako želite da ljudi vama čine, tako činite i vi njima:
Ako ljubite one koji vas ljube, kakvo li vam uzdarje? Ta i grešnici ljube ljubitelje svoje. Jednako tako, ako dobro činite svojim dobročiniteljima, kakvo li vam uzdarje? I grešnici to isto čine.
Ako pozajmljujete samo onima od kojih se nadate dobiti, kakvo li vam uzdarje? I grešnici grešnicima pozajmljuju da im se jednako vrati. Nego, ljubite neprijatelje svoje. Činite dobro i pozajmljujte ne nadajući se odatle ničemu.
I bit će vam plaća velika, i bit ćete sinovi Svevišnjega jer je on dobrostiv i prema nezahvalnicima i prema opakima. Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan. Ne sudite i nećete biti suđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se. Dajite i dat će vam se: mjera dobra, nabijena, natresena, preobilna dat će se u krilo vaše jer mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti” (Lk 6, 27-38).
_________
Svećenici znaju da je i vjernicima teško ići na ispovijed, a kamo li ateistima. A savjest imamo i prvi i drugi. Ako smo je opteretili, svi osjećamo potrebu, da je olakšamo.
Jedno od takvih olakšanja objavio je „Glas Koncila“ 4. kolovoza 1985. na strani 16, pod naslovom: „Svjedočenje crnogorskog ateiste“.
„Fra Andrija Vlašić, župnik u Kotoru, pripovijedao je o razgovoru, kojeg je vodio na putovanju s nekim crnogorskim ateistom. Kada je ovaj saznao, da je njegov suputnik svećenik, jednostavno mu se u autobusu ispovjedio:
Moji roditelji bili su pravoslavne vjere. Uskoro nakon rata preselili smo iz sela u Kotor. U školi su nama djeci govorili, da su vjeru u Boga izmislili popovi, kako bi lagodno živjeli, zavarali ljude i slično. U nama se probudio prezir prema vjeri i prema svećenicima. Prilika, da to dokažemo, nudila nam se, dok smo putem do škole sretali starijeg popa. Rugali smo mu se čak smo se kamenjem nabacivali na njega. A što je on činio? Okrenuo se prema nama, skinuo šešir i prijazno nas pozdravljao. To se događalo mjesecima i mjesecima. Mi smo ustrajali m svojem, a on u svojem. Kada nismo mogli više izdržati, počeli smo i mi njega lijepo pozdravljati. On nas još ljepše. Polako smo se zbližili i molili ga, da li nam želi pomoći rješavati teške školske zadaće. Pomagao nam je baš na cesti. Promet tada još nije bio tako gust, kao danas.
Sada mi je žao, da se nisam tome popu nikada ispričao. Da je još živ, ispričao bi mu se ne jednom, nego tisuću puta. Umrijet ću, a to će mi ležati na duši. Pop se zvao, kako sam kasnije saznao, Tripo Milošević.«
Taj sitni doživljaj je jednostavan, ali se postavlja pitanje koje nije jednostavno: kakvi smo mi vjernici prema onima, koji nas preziru, proklinju, kleveću, odbacuju ili vam nešto zlo načine? Da li im uzvraćamo, jednakom mjerom (ili još većom), kamen kamenom i ruganje ruganjem, tada nemamo svijetu što dati i svijet nas ne treba.
