Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U one dane: Povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova te uziđe na goru da se pomoli. I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista. I gle, dva čovjeka razgovarahu s njime. Bijahu to Mojsije i Ilija. Ukazali se u slavi i razgovarali s njime o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu. No Petra i njegove drugove bijaše svladao san. Kad se probudiše, ugledaše njegovu slavu i dva čovjeka koji stajahu uza nj. I dok su oni odlazili od njega, reče Petar Isusu: “Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.” Nije znao što govori. Dok je on to govorio, pojavi se oblak i zasjeni ih. Ušavši u oblak, oni se prestrašiše. A glas se začu iz oblaka: “Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!“ I upravo kad se začu glas, osta Isus sam. Oni su šutjeli i nikomu onih dana nisu kazivali što su vidjeli (Lk 9,28-36).
_________
Da li se Isus zaista izmijenio? Zapravo, nije. Pred apostolima je samo izvana postalo vidljivo ono, što je u Njemu uvijek bilo: Božanstvo.
U vjerovanju ispovijedamo o Njemu, da je »Bog od Boga, svjetlo od svjetla pravi Bog od pravoga Boga istobitan s Ocem«. Sve to i još neizmjerno više bilo je u Isusu uvijek živo. ali bilo je nevidljivo, odjenuto u običnu ljudsku narav.
A sada, na gori, Isus je dopustio, da se u razgovoru s Ocem pred trojicom apostola Njegovo Božanstvo na trenutak otkrije. Lice Mu je sijalo, odijelo Mu je postalo bijelo, obavio Ga je svijetao oblak.
Slično će se dogoditi i prigodom Njegova uskrsnuća. Kada se bude prikazao učenicima, neće dolaziti i odlaziti, vrata pred Njim neće se otvarati i zatvarati. Uvijek će biti s njima, samo Ga njihove oči neće uvijek vidjeti. Pripravljao ih je na trenutak uzašašća, kada će od njih na vidljiv način zauvijek otići, ali će ipak ostati s njima sve do svršetka svijeta.
Također i s nama. Uvijek je kraj nas. U svim stvarima, u svim ljudima i u svim događajima. Istina. skriven s posve obično svakodnevnicom, a ipak stvarno i uvijek i posvuda s nama.
Za muža je Krist nazočan u njegovoj ženi. Za ženu je nazočan u njezinom mužu. Za oboje u djeci i za djecu u roditeljima. Krist je u susjedima, suradnicima, u svim ljudima, koje susrećemo. Istina je lice nam ne sjaji i odjeća nam ne svijetli. Ni Njemu ne uvijek. Ali od vremena do vremena i među nama zablista neka čudesna riječ, od vremena do vremena je poneki čin bijel kao snijeg.
Tada doživljavamo nešto slično, što su doživjela trojica apostola na gori Preobraženja. Što su doživljavali suvremenici Franje Asiškoga, Ignacija Lojlskog, Ivana Boska.
