Vrhbosanske svećenik Božo Markotić, rodom iz Riječana, kod Modriče, 9. travnja 1995. god., pred kraj ratnih operacija na bosanskim prostorima, završio je ovozemaljski život. Svećenik Božo je cijelo vrijeme ratnih strahota ostao uz svoj hrvatski narod u župi Čajdraš kod Zenice, s njim dijelo dobro i zlo, tješio ga i hrabrio. Ostao je dosljedan svome životnom načelu: „U mome životu postoje istine za koje sam spreman i život položiti,a to su moja vjera i moj hrvatski narod!“ Po tome je načelu živio, za njega se borio cijelim bićem, za njega je i umro.
Kada je počelo etničko čišćenje hrvatskog puka u zeničkom kraju vlč. Božo je hrabro podmetnuo svoje pleća. Bio je uvijek prvi koji je dotrčao u pomoć pretučenom, opljačkanom, gladnom i žednom. Nisu ga smetali kiša i snijeg, nije se plašio pucnjave i detonacija. Danonoćno bdijenje uz svoj narod, neispavanost, brige i strahovanja negativno su se počeli odražavati na njegovo zdravlje pa je u zadnju godinu sve češće poboljevao. Bolničko liječenje je, usprkos liječničke preporuke, odbio bojeće se da se i ono malo puka ne bi razbježalo njegovim odlaskom.
Njegov svijetli lik kao svećenika i vojnog kapelana, ostavio je neizbrisive tragove ljubavi, milosrđa i odanosti a iznad svega hrabrosti i nesebičnosti. Profesor bogoslovije Tomo Knežević, sin župe Čajdraš za njega je rekao: „Vlč. Božo je svojim svećeničkim svjedočenjem i svojim jasnim i hrabrim artikuliranjem misli hrvatske duše ovih krajeva postao svjetonikom i simbolom ne samo Čajdraša, nego i cijele Zeničke doline. Išao je sa svojim hrvatskim narodom trnovitim putem Kalvarije da bi ga hrabro i razumno, kao pravi pastir, vodio prema uskrsnuću. Ponosna je Vrhbosanska nadbiskupije, rodni Riječana i rodna župa Modriča da su ga imali; ponosna je i župa Čajdraš što joj je bio župnik u teškim ratnim vremenima.“
Svećenik Božo je bio profinjena duša, skroman i ponizan, uvijek spreman na odricanje i žrtvu. Nije volio pohvale na vlastiti račun a na sve zahvale za učinjena dobra znao bi reći: dao sam ono što sam odozgor primio! Cijenio je svakoga čovjeka, a posebno je ljubio iromahe, bijednike i patnike. Za njega se može reći da je prošao Bosnom čineći dobro.
Vlč. Božo je pučku školu pohađao u rodnom mjestu Riječanima i u Modriči. Sjemenišnu gimnaziju polazio je u Zagrebu na Šalati i nadbiskupskom sjemeništu «Zmajević» u Zadru. Nakon odsluženja vojnog roka studira teologiju u Sarajevu. Na svetkovinu apostolskih prvaka Petra i Pavla, 29. lipnja 1981. zaređen je za svećenika u sarajevskoj katedrali. Nakon kapelanske službe u Derventi i u župi sv. Josipa u Zenici imenovan je je župnikom u Haljinićima (kod Kaknja) a potom u Čajdrašu kod Zenice gdje je ostao do svoje prerane smrti.
