Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme: Reče Isus Nikodemu:
„Nitko nije uzašao na nebo doli onaj koji siđe s neba, Sin Čovječji. I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje, u njemu a život vječni. Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.
Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.“
_____________
U starim povijesnim dokumentima stoji da je bizantski car Konstantin Porfirogenet zapisao (O upravljanju carstvom, 32. pogl.) da je car Heraklije pozvao Hrvate iz njihove pradomovine Velike ili Bijele Hrvatske koja je imala svoje sjedište negdje oko Krakova u današnjoj Poljskoj da mu brane zapadne granice od provala Avara. Bilo je to upravo u vrijeme kada je on vodio rat za oslobođenje svetoga Križa. Nekako se čini da je Bog hrvatskom narodu već tada dodijelio zadatak boriti se «za krst časni», iako su u tom trenutku bili još pogani. Koliko će bojeva biti u hrvatskoj povijesti u obranu kršćanske vjere i Isusova križa! Jedan od tih bojeva i Sisačka bitka iz 1593. godine u kojoj su sudjelovali i kanonici Zagrebačkog Kaptola i neki od njih i svoje živote položili. Hrvati su krvarili, ali i spašavali kršćansku Europu od turske najezde. Cijela naša povijest stoji u znaku Križa. On nam je sveti znak, najveća svetinja. Stavljamo ga na svoje crkve, na svoje oltare, u svoje kuće, postavljamo ga na raskrižjima putova, nosimo ga kao ukras i podsjetnik na lančiću oko vrata. Komunističkim vlastima je on bio trn u oku. Rušili su i crkve i križeve „krajputaše“. A i nedavno su nam neprijatelji najprije rušili crkve i križeve. Da zlo bude gore činili su to i oni koji tvrde da vjeruju u istog Krista, u isti križ, bez obzira zovu li ga križem ili krstom. Pitanje je vjeruju li? Da vjeruju, ne bi to mogli ni smjeli činiti. Rušili su i križeve na groblju, na nadgrobnim spomenicima; ni pokojnima pokoja nisu dali. Kršćanin križeve ne ruši. Zna se tko bježi od križa. Narod je to izrazio u poslovici: „Bježi kao Nečastivi od križa“.
S druge strane, s vremena na vrijeme imamo priliku čuti ili pročitati izjave nekih da je glupost vjerovati u križ, u razapinjanje. Nije to ništa novo. Davno je to već rečeno: reče nam to prijatelj, a ne protivnik, veliki ljubitelj Isusa Krista i njegova križa, sveti Pavao: Židovima je Isus na križ razapet sablazan, a poganima ludost (usp. 1Kor 1,23). Napadajući naš sveti križ, napadači se sami predstavljaju.
I nama je križ mučilo, strašno mučilo, ali nam je najsvetiji znak najveće ljubavi koja je hodala ovom zemljom u liku jednog čovjeka – Bogočovjeka Krista Isusa. Pogani i Židovi u križu su vidjeli sramotu, prokletstvo. Upravo od tog prokletstva otkupio nas je Isus: «Krist nas otkupi od prokletstva Zakona postavši za nas prokletstvom – jer pisano je: ‘Proklet je tko god visi na drvetu’!» (Gal 3,13). Križ je najveća napuštenost koju čovjek uopće može doživjeti. Proživio ju je Isus – ali za nas: «Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?» (Mk 15,34). Zato je za kršćanina križ „Božja snaga i Božja mudrost“ (1Kor 1,24).
Nisu kršćani mazohisti koji bi uživali u podnošenju mučenja, u mukama. Ali tko je spreman toliku patnju za drugoga podnijeti, zar ne zaslužuje vrhunsko poštovanje? Kad kažemo veliku istinu da je Isus umro za sve ljude, kao da nas to ostavlja pomalo hladnima. Ali kad kažemo da je Isus umro za nas, ili još bolje: za mene, to nas onda izravno pogađa u srce. Izravno se to tiče svakoga od nas. Tiče i obvezuje nas na veliku zahvalnost. Isus je učinio za nas ono što mi sami za sebe nismo bili u stanju učiniti.
Braćo i sestre! Učitelj nam je završio na križu. Kažemo da je Isus nosio svoj križ. Ali On zapravo nije nosio svoj, nego naš križ. To je velika razlika. On je na taj križ „podignut“, kako zapisa Isusov ljubljeni učenik Ivan „da svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni“ (Iv 3,15). Eto što je Isusa otjeralo na križ. Mi često znamo kazati da su to naši grijesi. Istina, to je bilo zbog naših grijeha, ali pokretačka snaga koja Isusa „tjera“ na križ nije nešto negativno, nisu grijesi, nego je nešto božansko – ljubav prema ljudima. Da ne bude nejasnoće, evanđelist Ivan je zapisao: „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.“ (r.16). Križ je simbol Božje ljubavi prema svakomu od nas. Zato nam je on svet i presvet.
Može li onda s učenikom biti drugačije? I nama je svoj križ nositi. On nam je to otvoreno rekao: «Tko hoće biti moj učenik neka uzme svoj križ na sebe i slijedi me.» (Mk 10, 45). A sv. Pavao će reći: «Oni koji pripadaju Kristu Isusu razapeli su svoje tijelo s njegovim strastima i požudama.» (Gal 5, 23).
Sklonost na zlo i na grijeh velika je u čovjeku, zato te grješne sklonosti valja suzbijati i „razapinjati“. Ne razapnemo li mi njih, one će razapeti nas!
Zato se odmah po rođenju krstimo u znaku križa Kristova, zato nam je križ sveti znak, zato volimo da nam bolesnici umiru s križem u ruci, jer to znači u svakom trenutku ostati povezan s najvećom Ljubavlju, s našim Spasiteljem Isusom. I zato: „Slavimo te, Križu sveti!“ I zato: „Klanjamo Ti se Kriste i blagoslivljamo Te, jer si svojim svetim križem svijet otkupio“.
