24. rujna: 25. NEDJELJA KROZ GODINU A

234

Čitanje Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu: “Kraljevstvo je nebesko kao kad domaćin rano ujutro izađe najmiti radnike u svoj vinograd. Pogodi se s radnicima po denar na dan i pošalje ih u svoj vinograd. Izađe i o trećoj uri i vidje druge gdje stoje na trgu besposleni pa i njima reče: ‘Idite i vi u moj vinograd pa što bude pravo, dat ću vam.’ I oni odoše. Izađe opet o šestoj i devetoj uri te učini isto tako. A kad izađe o jedanaestoj uri, nađe druge gdje stoje i reče im: ‘Zašto ovdje stojite vazdan besposleni?’ Kažu mu: ‘Jer nas nitko ne najmi.’ Reče im: ‘Idite i vi u vinograd.’”

“Uvečer kaže gospodar vinograda svojemu upravitelju: ‘Pozovi radnike i podaj im plaću počevši od posljednjih pa sve do prvih.’ Dođu tako oni od jedanaeste ure i prime po denar. Pa kada dođu oni prvi, pomisle da će primiti više, ali i oni prime po denar. A kad primiše, počeše mrmljati protiv domaćina: ‘Ovi posljednji jednu su uru radili i izjednačio si ih s nama, koji smo podnosili svu tegobu dana i žegu.’”

“Nato on odgovori jednomu od njih: ‘Prijatelju, ne činim ti krivo. Nisi li se pogodio sa mnom po denar? Uzmi svoje pa idi. A ja hoću i ovomu posljednjemu dati kao i tebi. Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću? Ili zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?’”

“Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji” (Mt 20,1-16a).

 ________________

U Matejevu evanđelju prispodoba je upućena učenicima. Povijesno se vjerojatno odnosila na farizeje, koji su Isusu predbacivali blagost prema carinicima, bludnicama i drugim grešnicima. U Matejevoj Crkvi morala je biti napetost između “starosjedilaca” Židova i “pridošlica” krštenih pogana. Kršteni Židovi očekivali su povlašteni položaj u samoj crkvenoj zajednici a onda i pred Bogom. Kao potomci mesijanskog i monoteističkog naroda osjećali su se radnicima od prvog sata koji imaju pravo na bolju plaću od onih što su došli sat prije zalaska sunca.

Ovaj domaćin izlazi rano ujutro, zatim o trećoj, šestoj, devetoj i jedanaestoj uri. To znači o izlasku sunca, zatim u devet, u podne, u tri popodne i sat pred zalaskom sunca. Nadničari su u Isusovo vrijeme stajali na trgu u središtu mjesta i čekali da ih tko unajmi samo za taj dan. Domaćin je teško mogao predvidjeti točan broj nadničara koji u jednom danu mogu obrati grožđe. A trebalo je žuriti jer nastupa kišna sezona. Zato ovaj gospodar izlazi više puta da unajmi onoliki broj radnika koliko je potrebno da se posao dovrši.

Obrat situacije najavljen je u osmom retku: “Pozovi radnike i podaj im plaću počevši od posljednjih pa sve do prvih!” Gospodar je slika Boga koji postupa drukčije, koji se ne da svesti na ljudske formule i kalupe. Kad se radnici prvog sata bune što je gospodar dao jednaku nadnicu njima i onima koji su radili samo jedan sat, pokazuju da nemaju ljubavi za radnike bez posla. U r. 6 gospodar im je predbacio zašto stoje cijeli dan besposleni, a oni su odgovorili da ih nitko nije unajmio. Radnici prvog sata neće da znaju za njihovu socijalnu nevolju, gledaju samo svoje pravo i zasluge. Gospodar im odgovara da je postupio prema ugovoru: dao im je dogovoreni denar, pravdu nije prekršio. Dajući posljednjima kao prvima pokazuje da ide dalje od pravde, jer je sama dobrota i ljubav.

“Zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar” (r. 15)? Gospodarova sloboda nije samovolja, nego sloboda u prilog siromašnima, sloboda dobrote. Radnici prvog sata nemaju ljubavi i sućuti prema kolegama koji su dobili šansu da rade tek jedan sat. “Zlo oko” ovdje označuje osobu bez ljubavi, ljude tvrda srca, zavidne, koji ne trpe da se i drugima nešto dobro dogodi ili učini. Prispodoba ništa ne govori kako su ukoreni radnici prvog sata odgovorili. Nas današnje slušatelje ona zove na obraćenje prema svemu što je dobro kod drugih. Iz Božje dobrote posljednji postaju prvi, a zbog pomanjkanja ljubavi prvi postaju posljednji.

U ovoj prispodobi vidimo Isusovu pažnju prema nezaposlenima. Po galilejskim selima morao je puno puta proći kraj grupe nadničara koji su čekali da ih netko unajmi. Vidio je njihovu zebnju i ovjekovječio ih u ovoj prispodobi. Vidimo li mi osobe bez posla? U naše dane vraćaju se kršćanskoj zajednici mnogi koji su godine proveli daleko od nje, zabrinuti za karijeru svoju, svoje djece i unučadi. Postupili bismo kao zavidni i tvrdokorni radnici prvog sata kad bismo se ljutili na Boga što ih dobrostivo prima u smiraj njihova života.